Po 103. put organizirao je Hrvatski vikarijat koncem augusta Shodišće gradišćanskih Hrvatov u Celje. Da su hrvatska zajednica iz Zapadne Ugarske jur prije hodočastila u ovo marijansko svetišće u Štajerskoj dokazuju brojne slike, dijelom i pismeni dokumenti. Organizirano hrvatsko shodišće je od samoga početka bilo jako obljubljeno, Martin Meršić u svoji spominki lipo piše, kako su se napunili vagoni za prvo shodišće po objava u novina. U novije vrime su pišačka shodišća nastala sve obljubljenija, i u medjuvrimenu ima (ili je barem jedno vrime imalo) skoro svako hrvatsko selo svoju hodočasničku grupu. Skoro svako ljeto svečuje ka-ta grupa kakovu obljetnicu skupnoga pišačenja.

Celje zna očividno još uvijek motivirati ljude, ki zvana ovih trih dan u ljetu već nimaju tu vezu k crikvi. Drugačije se ta natprosječni veliki broj ljudi u Celju u prispodobi s natprosječno praznimi crikvami po seli ne da razložiti.

Pišačke hodočasničke grupe razvijaju i prik ljet svoj vlašći svit, s posebnimi molitvami, malimi tradicijami i dugoljetnimi prijateljstvi. U najrjedji slučaji visu ova shodišća na farniku ili koč-toč još i na fari ne, nego više na privatni dobrovoljci, ki velikim angažmanom peljaju grupe od ljeta do ljeta u Štajersku. To je vjerojatno i uzrok, zač se grupe ne gledeć redovitih minjanj u fara tako stalno držu.

Hrvatsko shodišće imalo je i morebit još uvijek ima i drugu značajnost. Prez obzira na vjerski kontekst. Hrvatsko shodišće pretvorilo je Celje u hravtski varoš. Tri dni u hrvatskom kosmosu, tri dni maše po hrvatsku, optimalno s posebno dobrimi prodikami, a potom razgovori po štandi i krčma s ljudi iz cijeloga Gradišća.

Celje je bilo važno mjesto razmjene – zna se, da se onde prodavala hrvatska duhovna literatura – i svaka i svaki more sam procijeniti, koliko ljudi je onde upoznao ili ravno po ljetu dan opet strefio.

Tako kot je Crikva bila čuvarica hrvatskoga jezika, tako je Celje bilo vrhunac u tom crikvenom nastojanju širenja hrvatske svisti. Koliko ljudi se još uvijek drži te slamčice ufanja, vidilo se subotu navečer i nedilju pri predaji Putujuće Celjanske Marije. Hrvatski vikarijat i pred svim njevi duhovniki se ada isto moru držati te slamčice i isto ovako okripljeni projti iz ovoga shodišća.

Ljudi, barem ovih 2000 na maša, su naime jako vezani uz hrvatski jezik u maša, uz hrvatske jačke, a isto u razgovori po hrvatsku. Gledanje farnikov kulturnim djelatnikom je isto još jako živo. A je još uvijek tih primjerov, ki tu zadaću zaista ozbiljno zamu. Crikva u političkom smislu se rado prikaže kot čuvarica hrvatskoga identiteta. Neka joj bude. Neka za to dostaje i nadalje odredjena podupiranja. A neka to bude i svim duhovnikom svisno. Celje im je pokazalo, koliko ljudi moru s tim dostignuti.