U crikvenovjerskom pogl­e­du Hrvatski dekanat je nekad bio ponos gradiš­­ćanskih Hrvatov, pred svim onih u sridnjem Gradišću, ki su se držali za najčvršće ne samo u hrvatskom jezičnom pogledu nego i na području hrvatskoga školstva, izdava­nja hrvatskih školskih knjig, a ne na zadnje i u vjerskom pogledu. U crikveni posli u hr­vatski seli sridnjega Gradiš­ća nije bilo pitanje, će li biti nešto po hrvatsku. To je bilo po sebi razumljivo a niti lju­di a još manje duhovniki ništ dr­u­go ne bi dopustili, bolje re­če­no: ne bi ni razmišljali o tom ćedu li omalovažiti, zanema­ri­ti hrvatsku rič. Ovde je hrvatstvo bilo po sebi razumlji­vo. A zato sridnje Gradišće i nije moglo niti nije kanilo ra­zumiti brzu asimilaciju na jugu a još manje na sjeveru Gradišća. To je: asimilaciju ka je počela u politički krugi, a pak se je nastavila prik mu­zičko-folklornih krugov i je za­vršila na kraju i u instituciji Crikvi, u crikva po nekad naj­većim dijelom hrvatski seli, od kih je npr. Cindrof, Vul­kaprodrštof, a da ne govorimo npr. o Pandrofu po bro­ju stanovnikov veći nego sva hr­vatska sela sridnjega ili južnoga Gradišća skupa. Dakle ako smo izgubili hrvatsku rič u ti seli na Poljanci i na Hati u jednom selu smo izgubili već Hrvatic i Hrvatov nego u ostali kraji Gradišća skupa!

Stalno Erdoğanovo nagražanje, da će pustiti iz­biglice da poplavi države Europske unije ako mu ova ne daje još već pinez. D­a­kle neprestano ucjenjuje (erpressen) EU. U medjuvrime­nu su turski ods. muslimanski nemiri poplavili jur i Beč, za ke se sada jur i službeno tvr­di da bi iza toga stala i tajna služba Turske i nje predsjednika Recepa Tayyip Erdoğana. A kao vrhunac svih tih „provokacijov“ protiv krš­ćan­skoga odnosno prosvitljenoga (aufgeklärt) Zapada sada još i pretvaranje Aje Sofije u džamiju. Puno je toga, na čem Zapad momentano ima gristi, žvakati i probaviti.

Virtualna komunikacija je jedno. Konkretno sha­djanje i sastajanje je ipak nešto drugo. Imamo za nami tajedne i misece uglavnom virtualnih sastankov — imali smo video-sastanke i vi­deo-konferencije. Naučili smo se još i kako s tim zaha­djati: da dižemo ruku ako ka­nimo nešto reći, da isključimo zvuk i da ne govorimo svi najednoč. Naučili smo se i na to, da ako smo isključili i sliku i zvuk, mogli smo još i nešto drugo učiniti u ti virtualni sje­dnica — mogli smo još i malo zaspati pri tom sastanku i nigdo nije opazio, a još manje nas je mogao ki za to kritizirati. Nekako smo se na­učili na to, da već ne tribamo izajti iz stana, iz svoje hiže, da se već ne tribamo dignuti sa stolca i ne micati od kom­pjutora, laptopa, iPada…

Evo, opet je polako, paž­ljivo a takaj i malo preplašeno krenula i naša hrvatska scena u Beču i Gradišću. Zapravo paralelno i u is­ti čas su po­čeli Hrvatski centar i Kuga da izvidu će­du li ljudi opet dohadjati na pri­redbe. U Beču su pozvali na hrvatsku mašu i na čašćenje jubilara Tome Krojera i na d­odjelu »Mini-Metrona«. Organizatori su bili sami pre­senećeni koliko ljudi je došlo npr. na mašu i čašćenje.

Okolo Petrove i Pavlove se u odredjeni vrimenski razmaki pojavljuju teži časi za Crikvu, pred svim i u Gradišću. Dokle pak na jednu stra­nu na ti dan Katoličanska cr­ikva posvećuje svoje nove duhovnike i dušobrižnike, na drugu stranu u odredjeni vrimenski razmaki Dijeceza i personalna komisija na čelu s biškupom minja svoje duhovnike i dušobrižnike. To je zapravo svenek jako žak­ljiv posao, i najvjerojatnije nije­dan nije biškupu nenavidan za ta posao. Iako većkrat ni­je čisto razumljivo ili si jav­nost uopće ne zna razložiti, zač se dogadjaju neke pro­mje­ne, triba uvodno ustanoviti, da mladomašniki pri blago­slivljanju dotičnomu biškupu obiću vjernost i da ćedu slije­diti njegove naredbe i zapovidi a tim i to, da ćedu ga sl­u­šati ako ide za premješćanja, dakle „seljenje od jedne fare u drugu“.

U prošli ljeti i desetljeći je bilo bezbroj prilik da se pohvali dobre, još i odlične bilateralne odnose med postkomunističkom Madjarskom i socijalističkom Hrvat­skom. Od toga su imali koristi naravno i Hrvati u Madjar­skoj. S ovkraj sve zelenije gra­nice smo se tomu manje ču­dili, ali je bili do neke mjere još i ljubomore, koliko Hrva­t­ska pomore hrvatskoj manjini u Madjarskoj. Hrvati u M­a­djarskoj su to, pravoda, vidili obrnuto i svenek nekom ne­na­vidnošću gledali austrijsku stranu, kade po njevom miš­ljenju hrvatska manjina ima znatno bolji, društveni, go­spodarski i politički položaj nego na madjarskoj strani. Bilo ovim ili onim tada razlo­žiti da su krivo mislili, nije imalo čuda smisla — nikako je to bilo blizu ni stvarnoj is­tini ni istinskoj stvarnosti.

Ova koronakriza, od ke još ne znamo je li smo ju jur preobladali, ili će nam se virus vratiti; ili se je „ućaćio“ med nami i ionako već ne­će projti, nam je i u m­e­dijalnom području donesao puno diskusijov a pred svim i predlogov. Ide za socijalne medije. Kritika da smo — ka­ko i mnogi drugi — zamudili da se već koncentriramo na socijalne medije, na web, internet i da bi se koristili broj­nih službov u internetu, kim su u dijeliću sekunde na ekra­nu one osobe, ka je željna te pošiljke, te informacije od­nos­no toga kontakta.

Puno ljudi u ovom kri­z­nom času, u kom su mnogi prikovani unutar do­maćih zidin, hvali dje­lo u domaćem uredu, ko se i na nimškom skoro svenek na­ziva „home-office“. Ovakovo djelo hvalu pred svim oni, ki imaju dovoljno mjesta doma, dakle ugodne okolnosti i ka­de nije preveć ljudi na istom mjestu. To je činjenica u daleko najveć slučajev, jer po­lag sta­tistike u Austrije je sve već domaćinstav sa samo jednom obitelju pod jednim kro­vom a obitelj u Austriji ima pro­sječno 1,53 dite (toliko dice u Austriji radja jedna žena u svojem životu; a statistika je iz 2017. ljeta, dakle relativno ak­tualna).

Nikako se ne moremo zba­viti ovih nacionalnih dr­žavnih gr­anic. I svenek i nanovič se uz ove granice ka­žu mišići — jednoč ova država onda opet druga, ponekad i o­b­advi — svaka na svojoj strani. U momentu opet u Au­striji pojačano patruljiraju uz granicu sa Slovenijom i Ma­djarskom. Austrijska minis­tri­ca obrambe Tanner je (sigur­no uz savjetovanje svojih naj­viših vojnikov u Austrijskoj saveznoj vojski) pozvala i pri­padnike aktivne pričuve austrijske voj­ske (Milizsoldaten) da čuvaju državnu granicu prema susedjnim, narav­no prijateljskim državam.

Gdo od nas sada nije u (teškom) škripcu. Već od dva misece smo dan za danom slušali i gledali vi­sti kako se ta smrtonosni ali svakako sudbonosni koronavirus širi od kontinenta do kontinenta, od zemlje do ze­m­lje, od regije do regije, od se­la do sela i od stana do stana. Bili smo poslušni i sve smo činili, ča su nam vrhovni politički zastupniki skupa sa str­u­čnjaki rekli, zapovidali i naložili a naravno i prepovidali. Sve to smo zeli na se u uvjerenju da ćedu ti jur zna­ti, ki su na se zeli odgovornost skupa s brojnimi onimi ki n­a­vodno im­aju pojma o tom. Č­udili smo se a pak i divili kancelaru Kurzu, vicekance­laru Kogleru, ministru zdrav­stva Anschoberu kao i minis­trici za poljoprivredu i turi­zam Köstinger, kako su nam dan za danom razlagali i nas prosili da neka ne odustanemo od sigurnosnih mjerov, da se ne shadjamo jedni s drugi­mi i da ubajdemo socijalne kontakte još i s našimi najmi­lijimi — da se ne zarazimo s ovim toliko vražjim virusem, ki bi nas mogao po­sići i hititi u grob.