Ako i zadnji dani i tajedni opet pojačano govorimo o prikgraničnoj suradnji gradišćanskih Hrvatov i ako se u odredjeni razmaki ponovo spominjemo toga, da smo svi „’z iste vriće“, i ako se toga spomenemo ki su bili oni naši velikani, kim smo se mogli obrnuti na ugarskoj strani granice, kade su nam vrata svenek bila otvorena onda uz brojne druge, stoji najpr u prvom redu Feri Pajrić, školnik u Koljnofu, ravnatelj OŠ, kulturni aktivist prvoga ranga.

Naše štiteljice i štitelji u HRVATSKI NOVINA su u minuli tajedni sigurno jur opazili a najvjerojatnije i uživali u personalnom, dakle uredničkom ali pred svim i sadržajnom proširenju u tiskanom izdanju — s kim smo sada jur u 111. ljetu izlaženja. Samo tih stojedinaest ljet bi svaku i svakoga od nas moglo ispuniti velikim ponosom.

O temi korona, koro­na­kr­i­za, koronapandemija, Covid-19, čistom zaklj­u­čenju (lockdown), čistom ili totalnom zatvaranju (novo­nimški ili novohrvatski: shut­down) svaki i svaka ima ne­što reći. Velik je broj onih, ki su puni razumivanja za vladine mjere i postupke — ali i broj onih ki se uzrujavaju i po­staju sve glasniji i kritičniji u otporu. Zavisi od toga su li bli­ži vladajućim strankam ili bli­ži opozicijskim političkim par­tijam. No, nijednomu nije za­branjeno da sām misli, i nijednoj nigdo ne prepovida da sama ocjenjuje situaciju i da polag svojega zdravoga raz­uma agira i reagira, djeluje na van ili se puvuče iz javnosti.

Kljetu, 2021. ljeta, Gradi­š­će će veliko slaviti 100 ljet postojanja kao naj­mladja savezna zemlja tada nove Republike Austrije. U Ko­ruškoj jur ljetos slavu »100 ljet koruškoga narodnoga gl­a­sovanja“ pri čemu je stanovničtvo u tadašnjoj južnoj Koruškoj po raspadu Austro-Ugarske Monarhije — uz 80 posto nimškoga pred svim i 60 posto, dakle većinom slo­vensko — jasnom većinom od­lučilo da će južna Koruška ostati kod Austrije a ne da će se pripojiti tadašjnoj novostvorenoj kraljevini Slovencev, Hrvatov i Srbov (Shs), ča je pak kašnje, po najprvom po­ku­šajem kolaboracije s Tretim Reichom nastala komu­ni­sti­čka Jugoslavija.

Probudila se je domaća manjinska scena ili se barem zbudja u pogledu na mlade ljude, na narašćaj i u hrvatskoj društvenoj sceni kako u Beču tako i u Gradiš­ću. Ča nas spunjuje s takovim optimizmom? Zač ov srebrni trak na horizontu? Ča je uz­rok ovomu zaufanju? Mogli bi ta novi početak u manji­n­skopolitičkom angažmanu vi­diti u nedavnom postavljanju dvojezičnih seoskih/gradskih tablic u Beču — po inicijativi mladih ljudi u okviru djelokruga Hrvatskoga centra. A pak već nije dugo duralo da se je i Hrvatski akademski klub pojavio sa spodobnom temom najprvo u podcastu u okviru online izdanja NG-a a pak i s pozivom na diskusiju u Kugu u Velikom Borištofu, kade su se hakovci pojačano sadržajno i personalno usi­dri­li i ućaćili u zadnji ljeti.

Polazimo do teze da človik, osoba, čim je prosvi­t­­ljenija (aufgeklärt) i šk­o­lovana, čim već je kulturna a i otvorena prema drugim ljudem i drugomu okružju, tim laglje preuzima i jezik, kul­tu­­ru, način života drugih tim la­glje i brže preuzima i osobine drugih — ljudi, narodnosti i narodov.

A sada minjajmo stranu i polazimo od antiteze, da člo­vik, osoba tim bolje i jače mo­re cijeniti, poštivati svoje, čim čvršća je usidrena u svojem krugu, čim već znam sama o sebi i o svoji i čim bolje je školovana u znanju o sebi i o svoji i čim bolje zna argumen­tirati u korist sebe i svojih.

Ovoljetna proslava povodom 100. obljetnice na­rodnoga glasovanja u Ko­ruškoj 10. oktobra (1920.-2020.) je dopeljalo do nove kvalitete u gledanju na narod­nosnu odn. manjinsku politiku u Austriji. Iako brojni angažirani Slovenci i Slovenke u Koruškoj nisu zadovoljni su očekivali znatno oštrije i jasnije riči pred svim i sa str­a­ne njevoga mladoga zastupni­ka, ki je govorio na ovoj proslavi, more se objektivno us­tanoviti, da je sve prošlo u vr­lo jasnom duhu konsenza, da­kle sporazuma med oficijelnom Koruškom i barem dvimi slovenskimi organizacijami, Zso-om Marjana Stu­r­ma na čijem če­lu sada stoji mladi Manuel Jug, i Sks-om (Skupnost koruških Slovencev) na čelu s Bernardom Sa­dovnikom, u bīti službenim zastupnikom Slovencev po­stavljen od zemaljske vlade Koruške. Nsks na čelu s Valentinom Inzkom, daleko naj­veća organizacija koruških Slovencev, se je ćutio jako zapostavljen, ali je pak požrk­nuo, da ga je službena, tj. socijaldemokratska Koruška ta­ko rivala na stran.

Mogli bi se barem kratak čas veseliti. Konačno smo uspili u tom da stvo­rimo tako jak politički priti­sak da se konačno nešto ga­ne i u manjinskoj politiki, točnije na razini Savezne vla­de a još točnije tirkizno-zele­ne koalicije. Od počekta je bi­lo, jasno, ako bi nešto mogli ganuti, pokrenuti a tim i povišiti toliko potribne subvencije za čim uspješnije djelovanje u korist narodnih grup, onda bi to moglo biti moguće u ovoj političkoj konstelaciji. Stalno opomenjivanje, anti­chambriranje kod političarov i političarkov Övp-a i Zele­nih, kod onih u politiki, ki i ke imaju opet malo već sluha za manjinska pitanja je konačno pri­pravilo rodno tlo, da bi se nešto moglo ganuti u korist narodnih grup.

Gledajući izvješćaje kako u Hrvatski novina tako i u drugi, nimški novina i čitajući npr. postavljanje momčadi ili striljce golov, se more opaziti da skoro već ni­je domaćih imen. Iz toga se moru povući barem dva za­ključki. Prvič da već nije dost d­i­čakov, junakov ni mladjih mu­ži u naši seli ki bi igrali nogomet a drugič da su mom­ča­de, iliti peljačtva tih mom­čadi dosta bogata, da si mo­ru priuštiti i plaćati toliko le­gi­onerov u svojoj momčadi.

Sve već u nediljni govori i saveznih i zemaljskih političarov i političarkov moremo čuti „pohvalne riči“ da mi gradišćanski Hrvati na čuvanjem i gajenjem svoje je­dinstvene kulture obogaćuje­mo kulturni život u tu- i inozemstvu i da tim podupiramo mirovnu integraciju. Zaista je to lipo, da nas kanu pohv­a­liti da uz puno ostaloga npr. i tamburica doprinaša tomu da se integriramo. Lipo je to, da išću riči, kimi nam kanu pokazati da nas ionako imaju rado, da nas ionako toleriraju, da nas (moguće) ionako cijenu — iako smo drugačiji.