Vokalizaciju, ada prelazak suglasnika/konsonanta -l u samoglasnik/vokal -o na kraju sloga ili na kraju riči, imamo i kod glagolov, a to kod glagolskoga pridjeva radnoga, koga tribamo za krojenje prošlosti: on je rekao, on je mislio, on je gledao.
Premda imamo u naši govori kod glagolskoga pridjeva radnoga (PPA) u 3. licu muškoga roda jednine već mogućnosti, je u književnomu jeziku ispravan samo završetak na -o. Tako su npr. „on je vidil“ ili „on je vidi“ (tipično za govore Dolincev), „on je vidija“ (tipično za Vlahiju), „on je vidiu“ (tipično za dijele Poljancev, Hatov ali i Frakanavce), „on je vidiv“ (tipično za govore moravskih Hrvatov) samo stilističke varijante u različni seoski govori, ke su dopušćane u književnosti ili privatnoj komunikaciji. Ali u gradišćanskohrvatskom standardu je normiran samo oblik s vokalom -o kraju: on je vidio.
Isto pravilo valja i za sve druge glagolske pridjeve radne (PPA), ke zovemo i aktivni glagolski pridjevi, npr: bil, bi, bija, biu, biv > bio. Starac je bio u svojoj hiži. Moj otac je rekao ... On je vidio … Nisam znao ... Brat mi je obećao ... Muž je došao ... Njegov otac je umro jur pred desetimi ljeti.
Pokidob u gramatiki zapravo nije pravila bez iznimke, imamo i kod vokalizacije glagolskoga pridjeva radnoga iznimke: PPA od glagola bosti glasi bol, ter imamo i ubol, izbol, zabol, nabol, prebol: Ja sam se nožem ubol u prst i sada krvarim. Ubol me je komar. On si je sam prebol uho. A PPA od glagolov zapriti i otpriti glasi zaprl i otprl: Zač si zaprl vrata? Dičak je otprl oblok i zaviknuo prijatelja.
(Zorka Kinda Berlaković; 58.)