Za vrime Prvoga svitskoga boja još nije bilo u modi i jako dično pisati protiv boja. Onda se je gledalo na boj kao na neku vitešku igru, avanturu kao u sridnjem vijeku. Stoprv strahote Prvoga svitskoga boja s mnogo milijuni mrtvih, sirotami, udovicami i prouzrokovanim siromaštvom je opametilo veliki broj razmišljajućih ljudi. A europska protivbojna književnost se u prvom redu pojavljuje po boju. Od naših književnikov, piscev se Mate Meršić Miloradić i Ivan Blažević ispostavu kao antibojni pjesniki i pisci, akoprem s velikimi razlikami. Uz njih imamo Tomu Bedenika (morebit njegova prva objavljena pjesma), franjevca Slavića i neke crikvene, ke se zmaljadu za mir, morebit od Martina Meršića st. Med njimi je i stara ugarska marijanska himna Szűz Mária hazánk reménye — (Divica Marija, Ti (za)ufanje naše domovine).
Miloradić u jednom pismu Martinu Meršiću st. jur 30. 11. 1914. formulira svoje misli, u vrime kada je durala još euforija boja: …Én az egész világgal szemben merem kijelenteni hogy Bellum est bestialis modus vinicandi ius status contra statum. (Seguram se protiv svega svita izjaviti, da je boj nečlovičji način kako si jedan staliž na račun drugoga zimlje svoje pravo.) Špica je išla protiv izlaganja insbruškoga jezuita Hieronimusa Noldena (1838. -1922.), ki jer u to vrime dao tiskati knjigu o moralteologiji, kade razlaže i pravični boj. Pjesnički izraz toga ukrižanja floretov je pjesma „Mars ruje“, ka se je pojavila zbog Prikosovićeve cenzure pod naslovom „Hura, hura, hura“ u NARODNI NOVINA 1914. kade je zaminjenja rič Mars na vraga. Ipak moramo ustanoviti, da je novi naslov „Hura, hura, hura“ bolje odgovarao od „Marsa“ ondašnjem općenitom raspoloženju, jer po mnogi oduševljenji su i narodi išli oduševljenjem u boj i očekivali rješenje mnogih svojih životnih problemov u boju. Miloradić je u boju vidio zapeljano človičanstvo na ko je pušćen vrag sa svimi svojimi slugami.
Bespomoćno, zubiškripajući stiskam šake, ah, zaman je!, jer su ljudi zaslipljeni i ne vidu jade, boli, siliju grobov, krv i suze, ke će im boj donesti. Još u kasnu jesen 1914. se pod ondašnjom krilaticom za Božić smo doma! ufa, da će ljubav prevladati med narodi („Narodom 1914.“) i da će na zimu dojti protuliće („Kraljevstvo Božje“). Pokušava toliti žalujuće majke, ke su na bojišću izgubile svoje sine („Majki iz bolnice, Kod Lublina“), da bi morao uviditi, da nima skoroga zaufanja u konac boja, zato pokušava toliti tužna srca („Bijeli Križ“) s nebeskom pirovnom gošćinom za pale vojake, da bi se do krajnosti zmaljao u obliku litanije u pjesmi „Pax vobis, Ego sum! Aleluja, Nolite timere, Aleluja“ za goristajanje človika.
Sljedeće ljeto je za zubac tužnije, čemernije, potučenije, sada pobira lapat krvavi do ekscese, bez pomilovanja svoju plaću po bojišći („Ecce homo!“) i škurina se proširuje po svitu („Škuro je na zemlji…, 1916.“) a neutoljive, bolne majke se postavu uz žalosnu Majku („Mater dolorosa“), a pjesnik obiće: Vsaki najt će sebi/Va pakli, va nebi/Plaću do filira! Sām sebi ali ne more priuštiti tužni dan, kada su pobrali, rekvirirali zvone (22. julija 1916.) za bojne svrhe i tako pretvorili znake mira na štuke, puške i kogule. I zakrikne bespomoćno s Božjimo riči Eloi, eloi,… i poruči, prorokuje u pjesmi „Europa 1916“. novo, strašno krvopriliće, ko se približava zbog nepravičnosti u kanibalskoj zlobi, visokoj kao Himalaja, u obliku trojanskoga drivenoga konja, skrito, na Europu.
U slijedećem ljetu (1917.) vidi kako pretirani nacionalizam, šovinizam diže svoju glavu u Europi, novi Džingis Kani jašu po svitu, majke gorko oplakuju svoje sine, jer se ne vidi kraja krvnomu potopu i zaman čeka na Tihu noć. I zadnje ljeto boja (1918.) je bogato u misli, izlaganji, dijagnosticiranju.
(NB)