Advenat stoji pred vrati. To je ono vrime ljeta, kad ljudi imaju najmanje vrimena. Onim, kim kronično fali vrime, imaju osebujan jezik. „Friško, moram, pašćiti i stres“ su tipične riči ljudi, ke proganjaju dužnosti. Prez daha nam govoru, da nimaju lazno. Te riči su prave „proganjalice“, s kimi sami sebe stavljaju pod pritisak.
Dobro bi bilo, kad bi se u dojdući tajedni čuvali riči, ke nam poručuju, da nimamo lazno. Formulacija „Nimam lazno!“ nam se brzo sfakne. Kad nas drugi put gdo zaustavi, kad kani diskutirati s nami njegove probleme, moremo reći: „Ja idem dalje. XY me naime čeka. Lip dan.“ namjesto: „Nimam lazno!“ Nije dobro u rečenicu ugraditi rič „moram“, ar ona vrši pritisak na nas.
Vrimenski pritisak moremo relativirati tako, da svisno ne hasnujemo riči „friško, moram, pašćiti i stres“, nego da svisno hasnujemo riči, ke nam godu. Jedna od njih je „počivak“. Mnogim ljudem je skrsnula iz rječnika. Rič „drimati“ još kumaj čujemo. Starioci i starematere su još po objedu znali zadrimati za stolom. Čim završimo neko djelo, bi morao slijediti počivak. Moderno rečeno je počivak pretpostavka za „work-life-balance“.
Moderni človik si mora svenek nanovič rezervirati vrime za počivak, stanku. „Stanka“ potiče od glagola „stati”. Ja prestajem poslovati. Prekidam posao, da bi mogla odahnuti, da mi more odlanuti.
petak, 26 studeni, 2010 - 10:29