Svaki kulturni narod je došao po putu opismenjivanja prik Biblije do svoje ugledne pismene kulture. Ni Hrvati, ni gradišćanski Hrvati nisu bili iznimka na tom putu. Vjera i Crikva im je dala praktično znanje pisanja i čitanja u ruke, da bi tako lakše razumili rič Božju i stupali po putu vječnoga spasenja. Nažalost, nikada nam nisu pojasnili ta grudasti put u školi: ili ga nisu (po)znavali ili nas nisu kanili upoznati s njim (ar bi mogli dojti na ideju usporedjivanja) ili nikomu nije bilo onako čisto jasno koliko to znači za svist, kulturu i narodno(sno) držanje jednoga naroda.
Iz germanskoga svita smo čuli za gotsku Bibliju Wulfile iz sredine 4. st. ili možda za latinsku Vulgatu, ka se pripisuje Sv. Jeronimu, ki je živio na prijelazu iz 4. u 5. st. Na njega se Hrvati rado pozivaju, u prvom redu gagoljaši, ar su ga gledali za svojega, rodjen je u rimskom Stridonu, na granici izmedju Dalmacije i Panonije. Njegova latinska Vulgata je priznata od Crikve za latinsku službenu verziju rimokatoličanske Crikve.
O slav(en)skom pismu moremo nešto doznati od „crnorisca“ ada fratra (monaha) Hrabra, ki veli: da Slav(en)i nisu imali pisma (knjiga) i zapisali si potrebno črtami i zarizi, tzv. rovaši i gatali su, tj. imali usmenu kulturu, pamćenje, ar su bili pogani. Kada su se pokrstili su na početku pisali grčkimi i latinskimi slovi, dokle im se Bog nije smilovao i poslao apoštole Ćirila i Metoda, ki su im stvorili pismo i preveli dijele Svetoga pisma u slav(en)ski jezik. Tim su dali podloge za razvitak književnosti (pisane riči) svih slav(en)skih jezikov. Ćiril i Metod su bili Grki, rodjeni u Solunu (Thesaloniki) i živili u 9. stoljeću i uz svoj materinski jezik grčki naučili u svojem gradu i slav(en)ski.
Uvijek smo tvrdili i vjerovali, da su sv. knjige bile pisane samo u sveti jeziki: židovski, grčki i latinski. Medtim jur franački zapisi početkom 9. stoljeću velu: mora se narediti, da molitvu Gospodinovu, … apoštolsko vjerovanje, neka se nauču svi u latinskom ali istotako i na barbarskom (svojem) jeziku da ono što valuju ustiju i srcem vjeruju i razumiju. Takove i slične naredbe su peljale na upotribu ćirilometodijanskoga jezika u liturgiji što je peljalo do Metodijeve doktrine, ka se je održala med Hrvati dugo u novi vijek. Očituje se ona u krhotni, požutjeli listići, rijetki ostatki, ki se čuvaju u Beču, Parizu, Brižinu (Freisingu), u tekstu Baščanske ploče i Šibenske molitve. Po crikvenokulturnoj predaji je Metodijeva doktrina sadžavala dijele Svetoga pisma, perikope (dijele) za čitanje pri liturgiji, na koj tradiciji su hrvatski glagoljaši gradili svoju tradiciju iz ke je vrimenom proizlazio hrvatski pismeni i književni jezik.
Prvi veliki pothvat na polju Svetoga pisma je poduzeo franjevac Bernhard, rodom iz Splita na prijelazu 15. stoljeća u 16., ki je u Veneciji 1495. izdao Lekcionar (zbirka odlomkov iz Biblije, ki se čitaju pri maši), latinicom, koga gledaju za most izmedju starih glagoljaških tekstov i hrvatskoga narodnoga jezika, kako su ga donesli sobom i Hrvati u naše kraje. Od franjevca Bernharda su se pak polako, nevidljivo razdvajali puti prijevodov Sv. pisma matičnoga naroda i danas gradišćanskih Hrvatov. Akoprem moramo naglasiti, da su se gradišćanskohrvatski prijevodi svenek ugled(av)ali manje ili već u hrvatske na jugu. To moremo bez najzadržanja dokazati za Stipana Konzula (1562. i 1563.), Nikolu Krajačevića Sartoriusa (izdano pod imenom Petra Petretića, 1651.), Jurja Muliha (1742.), Štefana Zagreb(e)ca (1715.), kako smo našli po skromni farski knjižnica i potpuno izdanje Ivana Matije Škarića u 12 sveskov (1858.-61.), Ivana Evadjeliste Šarića (1941.), Bonaventure Dude (1962.), pak čuveno Jure Kaštelana skupa s Bonaventurom Dudom (1968.) i najnovija, uskladjena izdanja Kršćanske sadašnjosti u Zagrebu od 1972. ljeta.
Dokle nas upis u „klimpušku knjigu“ iz 1564. ljeta potsvisno povezuje s Metodijevom doktrinom rado se pozabimo i potisnemo glagoljaša, ki je prešao na protestantizam Stipana Konzula iz Istre (1521. - 1579?) i Antuna Dalmatina (? - 1579.), ki su i nam dali 1568. u zapadnoj Ugarskoj biblijske tekste naslovom Postila u ruke. Naša je protivreformatorska akcija istribila nje i sve naše protestante, ke smo imali u velikom broju po naši i mišoviti seli.
Luterova teza je bila, da i jednostavan narod mora dojti do teksta Svetoga pisma. I Hrvati, akoprem je u Hrvatskoj protestantizam bio jako potišćen, su nastojali prevesti cijelu Bibliju na hrvatski, narodnom jeziku bliski jezik. U prvom redu su to bili Stipan Konzul i Antun Dalmatin, ki su se priključili Truberovoj tiskari, ku je postavio koruški bogatuš Hans Ungnad von Sonnegg u Urachu blizu Tübingena. Njim je uspjelo u ljeti 1561. do 1564. izdati glagoljiticom, ćirilicom i latinicom veliki broj vjerskih djel za Hrvate.
Za nas pod naslovom Posztila Evanyeliov, koisze vszaku nedillu po obitsayu otsito u czrikvi tstu, ..., u dvi djeli, ne više u Urachu, ar je Hans Ungnad medtim preminuo (†1564.), nego V Ratiszponi = u Regensburgu M.D.LXVIII. = 1568. Prijevod je po Ivanu Brenczu, ki je u svoje vrime bio med Nimci jako ugledan.
U Regensburgu zato, ar su se Dalmatin i Konzul preselili u Regensburg, kade je djelovao u to vrime veliki hrvatski reformator Matija Vlačić Ilirik (Flacijaneri u Gradišću). Konzul je s tom Postilom došao u Željezansku gospošćinu, gospodaru Weißpriahu (1567. i(li) 1568.) da širi protestantsku vjeru med zapadnougarskimi Hrvati.
Iz Konzulove korespondencije s njegovimi prijatelji znamo, da ga Hrvati Željezanske gospošćine nisu primili jako oduševljeno i da je prilično friško skrsnuo iz te okolice. Svakako ali moramo priznati, da je on bio prvi, ki je mislio na pismene vjerske potriboće zapadnougarskih Hrvatov, ar nimamo svidočanstva, kako su svećeniki, ki su došli s doseljeniki, mislili u tom pitanju.
Predgovor Postile je napisan nimški i hrvatski Ivanu/Johannu von Weißpriachu, ki je u to vrime bio založni gospodar Željezanske gospošćine i veliki prijatelj i podupiratelj protestantizma. Jezik Postile je proučavao znanstvenik i jezikoslovac Franjo Fancev 1916. ljeta i ustanovio kako i drugi pred njim, da je tekst evanđelja Novoga zavjeta (1562) jako spodoban »Lekcionaru« Bernardina Splićanina iz 1495. i 1543. Takova ovisnost glede lekcionara vidi se i u tekstu evanđelja Postille (1568), veli prof. Alojz Jembrih. Fancev ustanovi da je jezik ...u glavnome primorski i istarski govor čakavskoga narječja imajući bar u tragovima sve osebine starijih i današnjih govora tih krajev,…
(NB)