Još se mnogi spominjaju, kako je bilo teško, mučno i najprvo skoro bez izgleda, da bi i Hrvati i Hrvatice u Gradišću dostali konačno gimnaziju po uzoru koruških Slovencev u Celovcu (Klagenfurt). Slovenci su tu gimnaziju bili dostali jur 1957. a to ne kao dvojezičnu, nego slovensku gimnaziju. To gradišćanska politika tada nije željila, pred svim to nije kanio ni tadašnji zemaljski poglavar Lovre Karall (Övp), očigledno iz straha segregacije i prevelikoga otpora sa strane i Nimcev u zemlji a moguće i iz tada još prisutnoga straha da se „naši“ ljudi nećedu dovoljno naučiti nimški.
Vjerojatno je ulogu igralo i to, da nije bilo jasno ki hrvatski jezik. Domaći još nije bio kodificiran i normiran a južnoga su ljudi odbijali i zbog različnoga društvenoga i političkoga sistema. Kakovu prednost su Slovenci imali ovom svojom školom smo pa vidili od ljeta do ljeta i u tom, kako je hrvatska jezična kompetencija u škola u Gradišću rapidno najzadovala — a Slovenci u Koruškoj su si školovali svoju inteligenciju i na slovenskom jeziku. Kakov je to narodnosni kapital se je vidilo od ljeta u ljeto čim već mladine je izašlo iz te škole. A pokidob su odlično znali i svoj slovenski jezik i su znali i o sebi, tim su bili znatno ojačani i povijesno potkovani, su mogli i drugačije, puno samosvisnije i pouzdanije postupati i se zalagati za svoje.
U Gradišću smo za Slovenci plantali od ljeta do ljeta sve već i smo stoprv onda počeli malo napredovati kada su na bečkoj Slavistiki upeljani dva gradišćanskohrvatski konverzatoriji: jezične vježbe i kulturna povijest. Ali vrimenski razmak od 4. razreda osnovne škole — u najboljem slučaju 4. razredu dvojezične glavne škole — do predavanja za studente na sveučilišću je sadražajno i jezično jako teško za premostiti odnosno za nadopuniti.
Dakle, ne ide bez više škole na hrvatskom jeziku. Ali kada je u 80-i i 90-i ljeti minuloga sto- i tisućljeća pojam „dvojezično“ bio navodno „ultima ratio“ tj. bojsek najbolje moguće rješenje i najvjerojatnije jedino ča se je politički moglo realizrati, su se tada Hkd u Gradišću i Ugarsko kulturno društvo na čelu s Ivanom Müllerom i Lajosem Szeberenyijem neumorno zalagali zato da bi došlo do takove škole: a je pa konačno i realizirana 1992. ljeta u južnogradišćanskoj Borti, jer je tribala biti zajedno i za Hrvate i za Ugre. Nisu svi volili ovo novorodjenče i mnogi su je držali za kilavo dite. Ali veselje i zadovoljstvo je prevagnulo i kod mnogih je veselje bilo vidljivo i jasno.
Ukoliko se ova Dvojezična savezna gimnazija u Borti more prispodobiti sa Slovenskom gimnazijom u Celovcu će sigurno vrijeda negdo evaluirati kao i to ukoliko je ova škola mogla dignuti jezičnu kompetenciju — i kod Hrvatov i kod Ugrov u Gradišću.