Velikim sam nepovjerenjem slušao predavanja prof. Plaschke na sveučilišću o tzv. „zelenom kaderu“. Da su to bili bivši k.&k. vojaki, domobrani, honvidi i landseri, uskočeni nezadovoljni po loza i gora, u prvom redu na jugu i da im je broj u zadnji miseci boja narasao i do 50.000. A sada, po točnijem pregledu NAŠIH NOVIN za 1918. i 1919. moramo ustanoviti, da su se i po naši loza skrivali Hrvati, skupa s Ugri i Nimci (nek da im pri nas nisu poklonili nikarkovu pažnju, jer su je gledali za privrimeno, prijelazno stanje u neredu koncem Prvoga svitskoga boja). Jur na jesen 1918. novine donašaju visti da u okolici Kapuvára, Črnje, Eszterháze se skriva po loza i močvara veći broj ujdenih vojakov (dezerterov), ki načinjaju veliki kvar gospodarom. Veljek po tom imamo i visti za Mannersdorf, Fertőszentmiklós, Csapód, Széplak i naš sridnjogradišćanski Füles (Filež).
Daljnji, podrobniji pregled pokaže pak, da su u neki naši hrvatski seli postojale cijele bande, ke NAŠE NOVINE nazivaju našim „zelenim kaderom“. Jur u prvoj polovici 1918. ljeta novine pišu da je Vorištanac Ferenc Szinovacz skupa s jednim Najfeljdjanom uskočio iz vojske. Po tom pak kratke visti iz Santaleka, Štikaprona, Pandrofa, Pajngrta, Vulkaprodrštofa, Fileža, kako su si posvojili „loznjaki“ kokoše, svinje, muku, krumpire, kukoricu i kako su se Prodrštofi pokusili protiv njih braniti „električnimi zvonci“. Redoviti su bili napadi na fabriku cukora u Cindrofu kade su si ugrabili „sirovoga“ cukora. Novine velu: …vsaki drugi dan manje čete udru u fabriku.
Na veliko moremo zviditi središća, morebit različne bande: Novo Selo, Vorištan, Cindrof, Rasporak i Filež.
U Novom Selu su 4. novembra 1918. napali općinski stan i zlostavljali notera Štefana Marecsa i tobože farnika Demetra Rozsenitsa i tako… kvaridu staliž orsaga, a na se prozivadu kaštigu zakonov… U Filežu su ravno na „mertvi god“ zgubili bivši vojaki triznost i zlostavljali Verba priglednika, komu su zeli svinju a Kovacs španu tri pitance i razbili obloke. Ni grofovska pivnica nije ostala poštedjena, popili i spustili su mu 13 hl vina i potribovali svinje, blaznili Boga i kanili zneti raspelo pred crikvom.
I Meršić st. u svoji »Spominki« piše o dogadjaji u Velikom Borištofu.
U Cindrofu si je Peter Mihalics spravio bandu i pošarcali cijelu okolicu. Možda je njegova banda splinjila Ivana Kositsa i Augusta Laszakovitsa u Štikapronu. Ali ni Rasporčani nisu jako zaostali za Mihalicsem i imali svoju malu bandicu.
Najveću i najpogibeljniju grupu si je spravio Vorištanac Kucsenics s oko 80 (osamdeset) kotrigi. Kad je vojska krajem novembra udrila na selo, regimenat 18. u kom su se možda i oni sami borili pred tim, pobrali oružje (oko 80 pušak i 30 ručnih granatov) mislili da su zničili bandu „zelenoga kadera“. NAŠE NOVINE u zadnji broji pišu banda još postoji i sada ima već 200 kotrigov, da potribuju bika, prašćiće, pšenicu, hržulju, kukoricu i pratež. Za svoje potriboće su spraznili lodne Adolfa Fürsta i Maksa Windholza.
Svakako su načinjali ti naši junaki velike kvare po seli u jedno vrime kada je glad i siromaštvo bilo beskrajno, ljudi živili u strahu i nemiru i pokusili braniti svoje malo siromaštvo koliko je bilo moguće. Ali protiv pušak se ne more braniti baticom. Općine su se tužile pri županiji za odštetu ali nisu dobile pravo s argumentacijom, to su učinili njevi stanovniki i kvare od „zelenoga kadera“ su si morali sami poravnati. Vlasti se oštrim naredbami branile, ke ali nisu donašale čuda rezultatov. Našim Hrvatom je pak ugledni mudrac, učitelj Martin Borenić kanio razložiti zač smo došli u ov veliki historični škripac nevoljov, on konstatira: Bolestniji neg vsi drugi zgubitki je strahotno uzdrmanje ćudorednosti (morala) svita, ko nam je boj zaostavil i se sada na njegovom koncu oš groznije kaže neg va strahovitom bojnom šumenju. (Propadanje ćudorednosti svita, NAŠE NOVINE 1918/51,3).
(NB)