Ovom prigodom obratit ćemo se jedino na djelovanje Jurja II. Draškovića u Šopronu ča se vezuje uz grad Šopron i vjerski život gradjanov. U Ugarskoj su naredbe Tridentskoga sabora sprovedene svega i trim biškupskim crikvenim županijam s lokalnim karakterom: Juraj Drašković, jedan od aktivnih sudionikov sabora — iako iz već aspektov bio je predstavnik opozicijskih gledišćev — po završetku šestnaestljetoga savjetovanja, u svojoj Jurskoj biškupskoj dijecezi 1579. obznanio je odredbe donesenih na Tridentskom saboru. U ostali biškupski dijeceza na njevo svečano proglašavanje nikada čak i nije stigao red. Isto tako, kao ni temeljni skūp normi Werbőczyjevoga Tripartituma (Hármaskönyv) ki je odredio život rane nove dobe Ugarske, shodno tim i odredbe Tridentskoga sabora primjenjene su u praksi, tako da ustvari one još i nisu proglašene.
Jurski biškup Juraj II. Drašković i Šopron
Vrativši se na ugarske prostore valja istaći, kako je Juraj II. Drašković dijecezni biškup u Juri odredio upeljanje i upotribljavanje novoga kalendara pape Grgura XIII. Po dugoj raspravi (1582.-1587.) ugarski staleži su zbog kraljevoga ugleda 1587. prihvatili novi kalendar, ali su reformatori još i 1591. na sinodi protestirali protiv njegovoga upeljanja i upotribljavanja. Beythe i Dragonić 1587. u svoji dopisi još i navodu, kako svoja pisma datiraju prema staromu kalendaru (juxia vetus calendarii…).
Pitanje upeljanja novoga kalendara takaj je imalo odredjene implikacije u odnosi katoličanov i protestantov u Šopronu.
Biškup Juraj II. Drašković
Stvar prihvata novoga kalendara imalo je pogubne posljedice za šopronske protestante, — ističu ugarski protestantski autori — naime kada je jurski biškup Juraj II. Drašković imenovan kardinalnom u Kalači (Kalocsa), on je kao kraljev namjesnik, izdao naredbu prema koj je od 4. oktobra 1582. svagdir, prema novom kalendaru tribalo početi računati vrime, ča je u potpunosti i sprovedeno.
Posebna zanimljivost ovoga novoga kalendara, važećega za 1584. ljeto, poznatoga kao Grgura XIII. pape, bila bi da su protestanti diljem Europe protestirali protiv njegove primjene. Tako, kada je biškup Drašković 21. septmbra 1583. naredio upeljanje kalendara, njegovo je pismo istaknuto na vrati Crikve Sv. Mihaela u Šopronu, gradsko stanovničtvo se je odbojno odnosilo prema njemu, unatoč izričitoj naredbi da se Božić proslavi, ali se je i nadalje slavio prema starom kalendaru. Iz nastale prepirke i sukoba, rezultatom se more smatrati kraljevska naredba prema koj je grad Šopron pod silom tribao prihvatiti novi kalendar, kao i to da se odrstranu iz grada evangelički pastori i učitelji.
Uoriginalnom »Stadtbuch«-u Arhivu Šoprona ova je naredba izdata junija 1584. tr je na ov način sačuvana: „Den 24 nach dem allten Calender ist der Neue Callend[arius] auff Ernstlichen Iro K[önig]I[ichen] M[ajestäts] Bevelch angenommen worden.“ Nad revnosnom protestantskom tiskaru, Ivan Manliusu, — izdao je oko 120 naslovov protestanskih knjig u Ugarskoj i u Hrvatskoj (Međimurje i Varaždin) na ugarskom, hrvatskom, latinskom i nimškom jeziku, dakako i pored svojih ranijih izdanj u Ljubljani, odakle je protiran — ipak je nadvladao poslovni interes tr je u tom svojem kalendaru otisnuo oba računanja vrimena.
Jurski biškup Drašković sukobio se je s Gradskim vijećem Šoprona, čiji su člani 1579. skupa s gradskimi duhovniki pozvani na sinodu u Sambotel (Szombathely). Na savjet Franje Nádasdyja i Boltižara Batthyányja odbili su poziv, i nisu se odazvali, iako je biškup šopronskom Gradskom vijeću i u već navratov uputio poziv, uostalom i u Beč. Reformatski pastori grada Šoprona u svoji prodika su oštro nastupali protiv upeljanja novoga kalendara. Kraljevski namjesnik, biškup Drašković je 1582. četvoricu duhovnikov zbog toga dao protirati iz grada, med njimi i Gašpara Dragonića. Šopron tada šalje izaslanstvo u Beč sa ciljem povratka svojih duhovnikov u grad, ali ih je Ernest nadvojvoda, veliki mecena isusovcev, dao uhapsiti, a sve dokle ih nije pustio iz zatvora dokle se nisu zakleli da ćedu, kako oni, tako i grad biti poslušan rimokatoličanskomu svećenstvu. Evangelički prodikači učitelji bili su odstranjeni iz samoga grada i obližnjih naselj. Gradsko peljačtvo Šoprona obećalo je, da bez dozvole katoličanskoga biškupa neće u grad pozivati nikakove duhovnike. Kao ishod ove stroge naredbe bila je uredba kralja Rudolfa 1594. i 1595. dostavivši je Gradskomu vijeću u koj nalaže da ne smu u grad pozvati evangeličke pastore.
Biškup Juraj II. Drašković našao se je na zavidnoj poziciji, naime ugarski velikaši (Nádasdy, Pálfyy, Batthányi i drugi) stalno su mu parirali, uživajući potporu i naklonjenost kralja Maksimilijana.
Hrvatska knjiga u Šopronu
U širenju i jačanju protestantizma med Hrvati doprinesle su i tiskane knjige na materinskom (ugarskom i hrvatskom) jeziku za vjernike u Šopronu. Valja istaći kako Šopronska evangelička knjižnica (Evangélikus Gyülekezet könyvtára) raspolaže s knjigami hrvatskoga jezika iz Konzulovoga tiska: 1) Katehismus, lat., Tubinga 1564.; 2) Govorenje vele prudno, glagoljica, Tubinga 1564.; 3) Spovid, glagoljica, Tubinga 1564.; 4) Bramba, glagoljica, Tubinga 1564.; 5) Prvi del Novoga teštamenta, Tubinga 1563.; 6) Drugi del Novoga teštamenta, Tubinga 1563.; 7) La confesione, talijanski, Tubinga 1562.; 8) La defensa, talijanski, Tubinga 1563.; Dodatno još djelo: 9) Juraj Dalmatin, Passion, Ljubljana 1576.; 10) Ta celi katehismus, Witenberg 1584.; 11) Juraj Dalmatin, Ta kratki witemberški katekismus, Wittenberg 1585.; veći broj Vlašićevih knjig i jednu Marulićevu.
Ove protestantske knjige bile su nabavljene najvjerojatnije za protestantske duhovnike i vjernike svrhom da upoznaju najnovija učenja protestantske Crikve i da se učvrstu u novoj vjeri. Pouzdani odgovor medjutim se ne more dati. Ne zna se da li se je služio s njimi i Gašpar Dragonić, odnosno, jesu li one bile u njegovom vlasničtvu. Ne isključujemo mogućnost da su ove knjige vodenim putem Dunaja pristigle iz nimškoga Tübingena, za vrime djelovanja Dragonića, i u grad Šopron. Mjesna evangelička knjižnica vjerojatno je nadopunjena i po Dragonićeve službe i kasnijimi izdanji iz Hrvatske. Značilo bi to da je Šopron imao veze (trgovačke, vjerske, kulturne) kako s protestantskim nimškim sjeverom, tako i katoličanskim hrvatskim jugom. Hrvatska protestanska zajednica tribala je biti prema tomu otvorenoga tipa i željna dostignuća svoje pismene i duhovne kulture na materinskom, hrvatskom jeziku, barem u datom vrimenskom razdoblju, sve dokle nije asimilirana. Postaje takaj razvidno da je i po Dragonića u Šopronu tribalo biti evangeličkih pastorov hrvatskoga porijekla jer je hrvatska knjiga i nadalje stizala u grad.
(nastavlja se/Ðuro Franković)