Skoro bi mogli reći vjekovječni naš problem, je školstvo, školstvo pred svim na hrvatskom jeziku odnosno da podučavanje već nije na hrvatskom u hrvatski odnosno dvojezični seli Gradišća a kamo li u Beču. S ukinućem konfesionalnih, dakle od Katoličanske crikve peljanih škol u ljeti po priključenju današe pokrajine Gradišće novoj Republiki Austriji se je rapidno počelo smanjivati podučavanje hrvatskoga jezika a pred svim i na hrvatskom. Drugi svitski boj je pak onemugućio upeljanje novoga školskoga zakona, ki je bio predvidjao podučavanje na hrvatskom u škola s do 70% hrvatskoga stanovničtva a u potribnoj mjeri na nimškom.
Pri hrvatskom stanovničtvu od 70 do 30% bi podučavanje tribalo biti na obadvi jeziki u ravnoj mjeri, a ispod 30% hrvatskoga stanovničtva na nimškom a u odredjenoj mjeri i na hrvatskom. Od toga svega ni po II. svitskom boju već nije bilo ništ.
Druga velika cezura, prelom je bio po 1962. ljetu, kada su počeli ukinuti gornje razrede osnovne škole (5.-8 razred) i dica su po 4. razredu OŠ morala pojti u centralne glavne škole — a onde već nije bilo hrvatskoga podučavanja ods. samo na neki glavni škola se je hrvatski jezik podučao kao predmet, ali ne kao nastavni jezik. Iznimka je bila npr. Glavna škola Veliki Borištof ili kasnije u Svetom Mihalju na jugu Gradišća ili još čuda kašnje i u Velikom Petarštofu. Na neki gimnazija se je hrvatski podučavao kao predmet dok smo pak dostali (jednu) Dvojezičnu saveznu gimanziju u Borti.
No, činjenica je da je većini školarov i školaric po 4. razredu OŠ prestalo podučavanje na hrvatskom jeziku. S tim je zapravo bilo prekinuto podučavanje na hrvatskom jeziku, posredovanje sadržajev na hrvatskom a tim i pripravljanje na život na hrvatskom jeziku. Učnja jezika u školi je tim bila minimirana na prve 4 razrede OŠ. A koliko se uči i nauči u životnoj dobi od šest do deset ljet — i da je tim za najveći broj dice završilo jezično školsko obrazovanje na hrvatskom jeziku za daljnji život — o tom je lako suditi: premalo, svakako premalo. A je pak dalje rapidno palo podučavanje na hrvatskom u ovi sada jedini 4 rezredi OŠ — ča do konačno samo još par uri podučavanja jezika a i to u sve nepovoljnijoj mjeri. Dokle pak na koncu de facto već skoro ništ nije ostalo.
A sada zaključimo sami:
Zač bi negdo ki se je naučio samo malo hrvatski u školi, čitao, bolje rečeno razumio Hrvatske novine, Kalendar Gradišće, Crikveni glasnik, Glasilo, Novi glas…?
Zač bi negdo s hrvatskim jezičnim znanjem desetljetnika (ako uopće) slušao i razumio Kulturni tajedan na Orf-u ili razumio Dobar Dan Hrvati?
Zač bi gdo s jezičnim nivoom 4 razredov OŠ svojoj dici dalje dao hrvatski jezik?