Većkrat se postavlja pitanje, zač se ov Prvi svitski boj ili kako ga sada počnu nazivati Veliki boj zove uopće SVITSKI? Velike antantne sile su ga jednostavno zvale „velikim bojem“ a u nimškoj povijesti „svitski boj“. U austro-ugarskoj povijesti se čudakrat zove i zadnji boj Austro-Ugarske Monarhije. U zadnje vrime se širi opisivanje „prakatastrofa = Urkatastrophe“ 20. stoljeća. Svakako ali je bio sveobuhvatni boj, ki je tangirao veliki broj držav svita. A u tom vijeku smo imali dva velike požare, ki skupavisu i dostanu za razlikovanje 1. (prvi) boj 1914. do 1918. ljeta i 2. (drugi) 1938. do 1945. ljeta.
Kada je Austro-Ugarska 28. julija 1914. najavila boj Srbiji onda se je mislilo i vjerovalo da će to biti akcija kaštiganja zbog atentata na Franca Ferdinanda i da će u doglednom vrimenu, do Božića boj dojti do konca. Znamo da se to nije tako dogodilo.
Austro-Ugarska je od Berlinskoga kongresa 1878. početo imala problem sa Srbijom. Austro-Ugarska je na tom kongresu dostala pravo na okupiranje Bosne i Hercegovine ča je svakako bilo poprično Srbiji, ka je aktivno izgradjivala svoje velike političke projekte na račun Osmanskoga carstva. A kada je Austro-Ugarska 1908. posegnula i za uskim teritorijem Sandžak-Novipazar nastalo je jasno da smira na Egejsko morje, jer se je na Jadranu morala bojati talijanskoga zapora.
Zato se je Austro-Ugarska dogovorila s Rusijom, ka je drugače pomagala Srbiju, da ona anektira Bosnu i Hercegovinu. Rusi su kanili kao protivuslugu dostati potporu u pitanju Bospora i Dardanelov. Ali ta morski tijesnac je bio interesantan i za Britance, a oni nikako nisu kanili dopustiti ruskoj bojnoj floti kroz Bosporus, jer su vidili ugroženim britanske interese u Sredozemnom morju. Rusi se nisu mogli probiti u pitanju Bospora i Dardanelov ali Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu. Tako se je pegel konflikta sa Srbijom za jedan bod povisio. Slijedeće nategnuće je slijedilo u Balkanski boji 1913. i 1914. kada se je Srbija sporazumila s Bugarskom a njim priključile Črna Gora i Grčka i tako skupno napali Osmansko carstvo i išli od pobjede do pobjede. Najveće dobitke su imali Bugari i Srbi. Srbi su kanili van na morje ali je niti Rusi, niti Francuzi, a ni Britanci nisu podupirali u tom pitanju. Austro-Ugarska je iz vlašćega interesa to svakako kanila prepričiti. A kad su se i Rumuni počeli mišati u dogadjaje je kaos na Balkanu bio potpun. Austro-Ugarska je morala spoznati, da joj je Balkan nastao pitanjem egzistencije.
Kad je Gavrilo Princip u Sarajevu ispalio svoje kogule pokrenuo je samo mehanizam savezov koga je politika u zadnji desetljeti iskonstruirala. Tako su se poredale Centralne sile: Austro-Ugarska, Nimška, kašnje Osmansko carstvo, Bugarska, Talijanska je ostala neutralna i stoprv 1915. stupila u boj na strani Antante u koj su bili Francuska, Velika Britanija, Rusija, Srbija, Japan, Portugal, Rumunska, Grčka, Črna Gora a od 1917. i SAD (USA).
U najkraćem vrimenu na početku augusta 1914. ljeta je svit bio u plamenu. I svaki je mislio braniti svoje pravo! Prik europskih kolonijov je uključena bila Afrika, Indija, Palestina, Kaukaz i Mezopotamija, Perzija, Kina, a Južnu Ameriku su nimški podmornjaki kanili odcipiti od ostalih bojišćev. I boj je durao do premorenja, do kraja 1918. ljeta i onda su pobjedniki išli na zničenje, osramoćenje, poniženje pobjedjenih. I svi su narodi počeli kako-tako svladati psihoze boja i na neki način učititi sve podnošljivijim, pitati se kako je sve to bilo moguće, iskali krivce i polirati spomenike Prvoga svitskoga boja po varoši i seli. Nije se pazilo na riči pjesnika: Pravi mir je skupa svim,/ A ne samo kim ter kim.
(NB)