Jezuš rekao je: „Djelo sam izvršio, ko si mi naložio; da odvršim.“/Iv. 17,44./ Blažen je človik, ki more o sebi reći; da djelo, ko mu je bilo triba svršiti, svršio je. Moli i djelaj, je loznika, nalog Benediktincev. I doda Jezuš: Moj Otac stalno djeluje i ja djelujem. Bog nam je dao nalog, da djelamo i u potu obraza si zaslužujemo kruh za sebe i za svoje. Blažen je človik ki vrši svoj posao, svoju zadaću, jer ki ne djeluju, nego Bogu vrime kradu, nisu srićni. Neki mladi človik, bogat, nije pravao djelat ništa, nego putovao je simo, tamo po svitu, hiti se doli iz jedne skale i umre. Na cijedulu je zapisao samo toliko: dosadilo mi je, dugo mi je bilo.
Jezuš Sin Božji stupi doli med nas na ovu prašnu zemlju i pun praha ide simo, tamo po Palestini, trudan, umoran, čuda puti gladan i nije imao mjesta, kamo bi si bio glavu nagnuo. A na koncu, križni put, križevanje. Svit mu je tako platio trud.
Blažen je svaki človik, ki vrši svoju zadaću. Otac sam bio, mukotrpno sam djelovao, i vjerno služio svoju obitelj. Majka, djelala sam dan i noć, dicu sam u vjeri i poštenju odgajala. Na svit sam donesla toliko dice koliko mi je ih Bog dao, i nisam se branila dice na grišni način. Mlad sam bio, trsio sam se da se držim kriposti, vjeru, čistoću, prijateljstvo i zahvalan sam hotio biti svojim roditeljem. Ki su ovako živili proslavili su Boga i sebe, liječniki, pisci ki su mnoge učili, ljudi u fabrika i pod zemljom ki kopaju ugljen pri nezdravom zraku. Ali izdržu, vršu svoju zadaću. Uz svu zloću, ku ljudi počnu, još ih je svenek već, ki su pošteni, djelovni, vjerni svojim i poslu.
Prvo nego se je Jezuš zdignuo u nebo, rekao je apoštolom: Idem, da vam mjesto pripravim. Svim onim, ki su pošteni, je mjesto pripravio Jezuš. Hodi ti vjerni sluga, govori Bog svim na smrtnoj stelji, ki su ga slijedili, iako su ponekad i pali, grišili.
Kad je Macedonac, Filip kralj zagledao lipotu i pompu Athene, rekao je: Ov varoš mora biti moj, bar koliko truda, muke, krvi bude stalo. A za nebo ne bi donesli isto toliko truda, kao Filip kralj za jedan varoš? Oko nije vidilo, uho nije čulo, ča je Bog pripravio onim, ki su živili u borbi za nebesko kraljevstvo. To je vječno blaženstvo, ko već nikad zgubit nemoremo. Koliko se ljudi trudu, da si izgradu stan, a za ta vječni stan se ne bi trudili, komu se naš zemaljski stan ni prispodobit ne more?
Svi nebeski nas čekaju. Bit će to veliko svetačno, slavodobitno primanje kade ćedu svi nebeski jednoglasno pjevati Aleluja. Svi su oni dobitniki, ki su u nebesi. Mogli su izgledati na zemlji kao zgubljeni, ali ne kod Boga. Svi naši dobri čini su uvjekovječeni u nebu. Mi smo mogli zabiti svoje dobre čine, ali Bog ne. Sve nebo je nakinčeno s dobrimi čini.
Ali u prvom redu je kinčeno nebo s velikom amnestijom Božjom, kade su nam sva dužna pisma uništena i nek dobri čini se svitu. Bog stalno bršie lice onim, ki se kaju i se svitu u originalnom svitlu časti.
Blažen je človik, komu veli Bog na smrtnoj stelji: Hodi ti vjerni sluga, glej tvoja vjera je nebo rodila. Zbog tebe sam človik stupio na zemlju, da te sobom zamem u nebo.
Ali svaki človik, ki dobro čini, jur na ovoj zemlji, nosi nebo u sebi. Pošteno djelo, skrb, muka, nevolja, nebo rodi u nami. I Bog nas drži, čuva, nuka, da čim već dobroga činimo na zemlji, samomu sebi, ljudem i Bogu na veselje. Bog hoće, da se sve človičanstvo proslavi u vjeri i ljubavi jur ovde na zemlji, a konačno pak na nebesi.