Jezuš je kritizirao vjerske peljače svojega vrimena, a Pavao je nastavio Jezuševu tradiciju. Mogli bi konstruirati dost slučajev, ki su tipični i za današnje vrime, a ne samo za biblijsko. Recimo, da je neki človik ča krivoga udjelao. Recimo plakativno, da je zima i da se je pofuznuo na ledu. Kako ćemo se ponašati prema njemu? Proširena praksa u kršćanskom svitu je, simulirati da ništa nismo vidili, a pak za njegovim hrptom pominati se o njem.

Sv. Pavao predlaže drugačije ponašanje, kršćanskije. On relativira zakonske propise, ar nisu dost spasonosni. On veli, opomeni sestru ili brata, ki su načinjili falingu i kaži pritom, da to djelaš iz kršćanske ljubavi. Budi i ti „medicus“ kot je bio Jezuš „Christus medicus“, Kristuš vračitelj. Pavao to konkretizira. Uljudno pominati se s človikom je milost, balzam za človika. Zakon človika odsudjuje. Uljudnost svenek implicira, da i sami nismo perfektni. Približiti se uljudno človiku, ki je zakoraknuo na krivi put, je znak duhovnosti. 

Nijedan človik ne bi smio imati pred sobom samo vlašće spasenje. Morao bi se zgledati i na zveličenje brata i sestre. Svakomu človiku od nas bi povrimeno godila bratska opomena, „correctio fraterna“, da bi se mogao justirati nanovič, da ne bi postao uobražen, ohol, blaziran. Kakova milost bi bila, imati pravoga prijatelja, ki nas ljubezno prati. Kadakoč „correctio fraterna“ človika more i raniti, iako je sprogovorena prez gorčine. Za toliko važnije je, da se opomena temelji na sućuti.

Kad kršćani, sestre i brati, ćutu jedan s drugim, kad imaju pomilovanje s onim, ki je pao, kad mu pomažu stati se, onda siju sime. To je ono sime, u kom diše Duh Kristušev. I zato Pavao veli, „ki sije u duh, od duha će žeti žitak vječni“ (Galatancem, 6, 8). Pavao je prem svoje spiritualne orijentacije realist i zna, da je človiku teško, pružati ruku bližnjemu. On se boji opomenuti brata. Kako bi to mogao razumiti? I priproste divice nisu nastale aktivne. Zadrimale su i pritom zamudile pravi hipac za njev spas. Samo da mi ne postupamo kot priproste divice! Pavao misli, da će na kraju žitka biti uspješan samo on, ki pomaže svojemu bratu i sestri nositi križ, i on ki svojega brata i sestru milosrdno opominja, da se povrne na pravi put. A ako nam se to ugoda samo jedan jedini put, smo zasijali sime duha. To je pak zaistinu pravo nasljedovanje Jezuša Kristuša.
(Agnjica Schuster)