Austrija je dužna svaka tri ljeta informirati Vijeće Europe o svoji manjina, a naravno i o Gradišćanski Hrvati. Europska čarta regionalnih ili manjinskih jezikov, ku je sastavilo Vijeće Europe od držav potpisnic potribuje konkretan angažman za njeve manjine. Treti izvještaj Saveznoga kancelarstva iz ljeta 2011. je takozvani Bericht der Republik Österreich an den Europarat über das Gedeihen der burgenlandkroatischen Minderheit.
U tom izvještaju je skroz govora o tom, da Gradišćanski Hrvati moru, ako kanu, da imaju mogućnost, ako postoji interes i da će se onda po potriboći... („können“, „die Möglichkeit haben“, „falls Interesse bekundet wird“,„bei Bedarf“: Staatenbericht Österreichs 2011: 61-74). Svi ovi obliki konjunktiva su dokaz za laissez-faire-ponašanje austrijanske države, da neka svaki čini ča kani i da neka sve bude kot bude. Austrijanska država jezična prava ograničuje na pojedinca, i ne vidi u nji kolektivno dobro. Ali jedan človik sam ne more hasnovati jezik za komunikaciju, ako nima partnerov/adresatov/recipijentov, onih ljudi, kim se more obrnuti i s kimi se more pominati.
Iz austrijanskoga izvještaja proizlazi, da državi fali jezičnipolitički instrumentarij implementiranja mjerov na hasan manjin. Savezno kancelarstvo ne evaluira mjere, ke je poduzelo za manjine. Znamda bi se ispostavilo, da nisu ništ hasnile, a to naravno neka ne dolazi na vidilo, nego se neka prekrije.
Na priliku je u izvještaju govora o obaveznom ljetu, ko pretškolska dica neka apsolviraju u čuvarnici (ibid.: 62). Za vrime toga ljeta čuvarničarke neka jezično podupiraju dicu. Ovde nije govora o tom, da to neka bude gradišćanskohrvatski. Ku dicu kani u jezičnom pogledu podupirati Kancelarstvo? Hrvatsku ili nimšku? Hrvatske je kumaj. A ako je hrvatske, sva znaju nimški. Kancelarstvo veli, da dica prez obzira na socio-ekonomsku pozadinu neka imaju najbolje šanse za izobrazbu. Bilo ko zvanje si danas u Austriji mladi ljudi ziberu, oni si je prez znanja nimškoga jezika ne moru zibrati. Gradišćanskohrvatski jezik nije potriban za nijedno zvanje. Zato bi bilo apsurdno potribovati, da dica neka steču jezično znanje u gradišćanskohrvatskom jeziku. Zbog toga Kancelarstvo ne potribuje podupiranje u gradišćanskohrvatskom jeziku. Za nijednu poslovnu karijeru u Austriji ili Gradišću nije preduvjet gradišćanskohrvatski jezik.
To svi roditelji znaju. Zato svoju dicu ne šalju u hrvatsko podučavanje. Znanje manjinskoga jezika za socijalno napredovanje nije relevantno. Iz čisto pragmatičnih uzrokov roditelji preferiraju on jezik, ki ditetu more garantirati najbolje šanse u zvanju i u žitku. To je nimški. Gradišćanskohrvatski jezik nije ekonomiziran i zato neinteresantan za poslovni napredak. Facit: Prez zvanja nije ni gradišćanskohrvatskoga znanja.
Agnjica Csenar-Schuster