Sve teži su časi za hrvatski jezik u Gradišću i Beču i susjedni zemlja. Sve već je i onih ki propagiraju takozvani „hrvatski light“ to je gradišćanskohrvatski. U čemu je zapravo sve dozvoljeno, samo da još nekako gluši po hrvatsku iako je protkano s bezbroj za nje tudjih riči, ne samo hrvatskih, nego engleskih i ugarskih… Ako se pak argumentira „to je po našu!“, ili znamda „to je po gradišćanskohrvatsku“ onda zapravo za velik dio govoračev već ne valjaju nikakova pravila — iako ih naravno imamo: i rječnik(e) i gramatiku(e). Ali gdo jur ima rječnik doma a kamo li gramatiku. A u škola se to zapravo već nigdir ne podučava, jer tako daleko uopće ne dojdu u nastavnom planu: jer govor je o samo četiri razredi osnovne škole. Zbog toga ne samo mnogi od nas samih nego pred svim i zainteresirani i u Hrvatskoj mislu da imamo ionako intaktno dvojezični školski sistem. Zbog toga, jer npr. u Hrvatskoj imaju osmorazrednu osnovnu školu — isto kao i u Madjarskoj.
Gradišćanski Hrvati su vjerojatno jedini manjinci na svitu, kod kih se još i s nekim ponosom more tvrditi „to nije po našu“, to nije po gradišćanskohrvatsku. A svaki/svaka zapravo misli na svoj lokalni dijalekt ili seoski govor. S tim da glasno velu „ovo nije po našu“ sami sebi takorekuć davaju opravdanje, zač se ne tribaju sramovati za to da slabije ili manje razumu. Ov razgovorni „(gradišćansko)hrvatski light“, protkan sa sve već nimških i engleskih riči, nimških konstrukcijov i tzv. calque-i, doslovnimi prijevodi iz drugoga jezika je dostakrat dovoljno, i dost da se ljudi nekako moru sporazumiti na svojem „hrvatskom“ a ako je malo teže ionako minjaju na nimški (ili madjarski, slovački, češki, talijanski) zavisi u koj su zemlji.
Vjerojatno su gradišćanski Hrvati jedini, ki krivu svoje pisce ili novinare, ako jezično nešto ne razumu. Nije poznato, da npr. u nimško- ili madjarsko- ili engleskogovornom području negdo, ako jezično ne razumi ča piše npr. u novina ili se govori na radiju ili na televiziji u dotični nacionalni jeziki, ne bi iskao uzrok, reci krivicu kod sebe, da dovoljno ne zna jezik, da ne bi poduzeo sve moguće, da bi naučio ta jezik i da se ne bi sramio da priznaje manjak u poznavanju (svojega) jezika.
Činjenica je da i med gradišćanskimi Hrvati ima isto pametnih ljudi kako i med drugimi narodi i narodnosti, znamda kod nas ima i nadprosječno čuda školovanih ljudi a tim i akademičarov. Ovi, naravno, konzumiraju informacije (i knjige, novine i časopise i druge medije) da bi udovoljili želju i potrebu za informiranje i daljnje školovanje. Ali to na svojem (gradišćansko)hrvatskom ne moru, jer ga dovoljno ne znaju. A pak idu sami sebi na lepak: zgovoru, neka se piše kako oni govoru, a bi to razumili i na svojem hrvatskom. Teško, ili!?