Klimpuh s novom odnosno temeljno obnovljenom seoskom dvoranom ima odgovarajuće i dobro opremljene prostorije za različne priredbe. Najaktualnija je bila završna proslava u vezi sa 60-ljetnim jubilejom Tamburice Klimpuh. Istina je, da je tambura stigla u Gradišće najprvo u susjedni Pajngrt 1923. ljeta — i to iz Beča, kade su tada jur duglji čas na tamburi svirali ne samo Hrvati nego pred njimi jur i Čehi. A gdo bi tada, sada skoro pred 95 ljet mislio, da će ov instrument s turskimi korijeni koč pokriti zapravo cijelo Gradišće a da početkom 21. stoljeća neće biti skoro ni jednoga hrvatskoga ili mišovitojezičnoga sela, u kom tambura ne bi bila važni (ili najvažniji) nositelj hrvatske kulture u Gradišću. Bilo to komu pravo ili ne: tambur(ic)a je postala identifikacijsko obilježje, modernijom riču bi rekli „brend“ Hrvatov u Gradišću, i s ovkraj i s onkraj granice.
Ako pak govorimo i pišemo o tamburi u Klimpuhu, onda je to neodvojivo povezano s Ferijem Sučićem, rodjenim Velikoborištofcem u Beču ki je u hrvatskom „Društvu“ u Beču utemeljio svoju prvu tamburašku grupu. Zahvaljujući i tadašnjemu zemaljskomu poglavaru, rodj. Velikoborištofcu Lovri Karallu uz puno drugih Hrvatov a kašnje pak i Hrvatic iz okolice Željezna u zemaljskoj službi zaposlili su se i brojni Dolinji, bilo da su se iz Beča vratili u Gradišće ili da su se iz hrvatskih sel sridnjega Gradišća doselili u Željezno. Da je Feri Sučić upravo došao u Klimpuh da ovde utemelji tamburašku grupu, polag kroničara je već slučaj nego namjera. Činjenica je, da se je Tamburica Klimpuh zahvaljujući i dobrim vezam Ferija Sučića nadležnim u Zemaljskoj vladi u najkraćem času razvila u jednu od najatraktivnijih i najangažiranijih hrvatskih muzičkih grup u Gradišću — uz Tamburicu Trajštof i Uzlop, ke su zahvaljujući svojim peljačem takaj imale dobre i odlične veze Zemlji i tako postali „ambasadori“ Gradišća ne samo u Austriji nego zapravo po cijelom svitu.
Nimci toga u toj mjeri nisu imali, ča su Hrvati takorekuć atraktivnoga i šaroga „stresli“ s rukava ili milozvučnoga i temperamentnoga „trzali“ na žici-tamburici i „glasili“ veseloga i živahnoga iz svojih grlov. Feri Sučić je tada 1957. ljeta u Klimpuhu očigledno naišao na prave mlade ljude: vesele, temperamentne, poduzetne, društvene, slobodne, voljne putovati a nad svim i odlučne da širu hrvatsku jačku, jezik a tim i svist — ka se je jur tada počela razdrobiti pred svim i na Poljanci.
Nije dugo duralo pak su mlade Klimpuške i Klimpušci u narodnoj nošnji tancali u kolu a najuvjerljivije to potvrdjuje TV-film iz maja 1958. U tvrdjavu tamburaštva, ku su zgradili u Klimpuhu su se u medjuvrimenu jur uselile nove generacije a tim je to postalo i dio povijesti i sela!