Vkanljiva dvojezičnost
Nije istina, da človik, ki govori dva jezike, zna obadva govoriti glajno dobro. U principu je tako da većina bilingualcev svoje jezike hasnuje za različne potriboće i u različni životni domena. Jezično znanje nekoga jezika je odvisno od područja, u kom človik upotribljava odredjen jezik.
Zato su jedni bilingualci kompetentniji, a drugi opet ne znaju ni čitati, a ni pisati u jednom od njevih jezikov (usp. Grosjean/Li 2013: 7). Grosjean i Li pregnantno opisuju bilingualca, ki svoje jezike hasnuje odvisno od situacije. Posljedica takovoga postupanja je asimetrična dvojezičnost. To znači da govornik on jezik, od koga ima već hasni, bolje govori. Po tom principu Gradišćanski Hrvati bolje znaju nimški nego hrvatski. Iz toga rezultira da oni u javni domena nisu u stanju hasnovati gradišćanskohrvatski jezik, ar im za stručnu komunikaciju fali jezično znanje.
Kako upotribljavati službeni jezik?
Gradišćanski Hrvati svoje seosko narječje hasnuju u svakidanjoj, neformalnoj komunikaciji. U školi si ne moru prisvojiti stručno jezično znanje, kad na tom nivou još i učitelji nisu obrazovani. Jezični registri nisu izgradjeni, ar ne postoju ni terminologije za odredjena područja, a ni terminologi, ki bi je sastavljali, a ni institucije, ke bi postojale za proširivanje gradišćanskohrvatskoga rječnika. Restringirani jezični kod Gradišćanskih Hrvatov ne ispunjuje potriboće, ke ima službeni jezik. Restringiran kod je komunikacijski stil, za koga su tipične jednostavne rečenice i ograničen vokabular. Službeni jezik je mnogokrat komplicirano formuliran, osebito je recimo pravna terminologija kot se hasnuje na sudu, dost izazovna. Još i u nimškom jeziku je kadakoč teško orijentirati se, a da ne govorimo o hrvatskom, u kom za mnoge pojme ne postoju izrazi.
Posljedica dominacije nimškoga jezika
Zato gradišćanskohrvatski jezik moremo čuti samo u nevažni oblasti, doma u familija, morebit još med prijatelji i znanci, u folkloru, sve rijedje u crikvi, sve u svem samo u privatni krugi. Nimški je jezik javnosti, škol i medijev. Njegov prestiž ima negativne posljedice za imidž gradišćanskohrvatskoga jezika. Sociolingvistika jezike dili po svoji funkcija, u high variety (nimški visoki varijetet) i low variety (gradišćanskohrvatski niski varijetet) (prisp. Riehl 2009: 15). Ograničenje gradišćanskohrvatskoga jezika na neformalne oblasti je uzrok za to, da je on jur pred davnim vrimenom počeo propadati. Ta fenomen se kumaj more zaustaviti.
Manjinski jeziki se zvećega reduciraju na nositelje tradicije. Ne misli se na to, da su važno komunikacijsko sredstvo zajednice, ka živi u današnjici, u koj se mora savladati žitak, i da je za to neophodan funkcionalan komunikacijski medij, jak jezik. Tamburica u ruki i lipa nošnja iz zdavno minuloga vrimena nisu instrumenti, ki manjincem pomažu savladati zadaće modernoga žitka (prisp. May 2006: 257).
Agnjica Csenar-Schuster