Moglo bi se reći da je prošli produženi vikend čvrsto bio „u ruka“ gradišćanskih Hrvatov. U četvrtak 24. novembra Zajednica Austrijanaca u Hrvatskoj je pozvala u svoje društvene prostorije u Palmotićevoj 20/I na okrugli stol s temom „Austrijski i gradišćanskohrvatski interkulturni dijalozi – primjer dobre prakse. Ovom prilikom su tri študentice izvanredne profesorice na Zagrebačkom filozofskom fakultetu, dr. sc. Marijete Rajković Iveta (Nives Stipić, Valentina Jagetić i Adrijana Puškarić) prikazale aktivnosti ke provodu udruge gradišćanskih Hrvatov u Gradišću i Beču s ciljem očuvanja i promoviranja gradišćanskohrvatske, austrijske i hrvatske kulture. Ova predavanja slušati je bilo kao da gledamo poznatu skulpturu, ku vrlo dobro znamo – ali se ovput na nju bacilo svitlo iz uglja, ki je za nas ipak dosta neobičan. Vrlo zanimljivo!

Širom Europe ima puno Slavenov – od sjevera i sjeveroistoka ča do sjeverozapada ovoga kontinenta, i od juga do jugoistoka. Ako pak gledamo na sridnju Europu, onda bi najvjerojatnije mogli reći da su gradišćanski Hrvati „sridnjoeuropski Slaveni dakle i geografski povezuju Čehe, Slovake, Poljake, Łužičke Sorbe, Kašube, Rusine, Ukrajince, Ruse i druge jur skoro pozabljene istočne i sjeverne slavenske narode sa slavenskimi narodi na jugu i jugoistoku Europe, kao na primjer Slovenci, Hrvati, Srbi, Črnogorci, Bošnjaki, Bugari, Makedonci, Pomaki i drugi.

Ne samo jezik je mnogim u gradišćanskohrvatskoj zajednici nastao pretežak, nekim, kako velu, bojsek i teško razumljiv, nego im je i manjinska tematika, politička i društvena borba za opstanak domaće hrvatske zajednice, zalaganje za kulturni i jezični opstanak nastao pretežak. Pak se širi argumentacija, dostkrat još i predbacivanje, da ljudi (već) ne razumu ov hrvatski jezik, da bi ovo u medjuvrimenu bio drugi jezik nego su se ga u četiri ljeti osnovne škole (ako uopće) i doma od roditeljev i starih starjih (ako uopće) naučili. Ali koliko mladih ljudi je imalo priliku se hrvatski dalje učiti u glavni škola ili gimnazija.

Ima i tu dob u životu, kada se oprašćamo, kada velimo zbogom nekim od naših, od svojih ili od jako bliskih. Ako sudbina odjednom zasiče i nam ne daje priliku da se od nje ili njega oprašćamo a konačno i oprostimo, je bol velika, dostkrat i neizmjerna. Pogadja nas u jednom hipcu a ta trenutak je ujedno i konac, kraj svega dosadašnjega.

Tim da je Terezija Stojšić jednoglasno izabrana na čelo Hrvatskoga centra u Beču (HC) je preuzela predsjedničku dužnost od Tibora Jugovića, ki je 15 ljet dugo HC- a i tim stao na čelu ove krovne hrvatske organizacije u glavnom gradu Austrije, ki je po svojem načelu (Leitbild) i nakani bez sumlje „centar svih gradišćanskih i brojnih drugih Hrvatov i Hrvatic daleko prik bečkih gradskih granic“ tako s pogledom i na one dijele ove narodne grupe, ki živu u susjedni država ali su dio istoga narodnoga korpusa.

Hrvatske Hate triba zbuditi iz trnoružičinoga sna. Tako bi mogli supsumirati, staviti pod zajedničke oznake dvodnevni simpozij »450 ljet Hrvati (i Hrvatice) u Novom Selu«. Hati u minuli ljeti i desetljeći, mogli bi znamda još i reći stoljeći bili su zapostavljeni u narodnosnom pogledu. Polazeći od toga da su Hati u kasnom baroku bili duhovni centar tadašnjih zapadnougarskih Hrvatov, pred svim hrvatska sela na čistom sjeveru današnje pokrajine Gradišće ali i prik državnih granic u Madjarskoj i Slovačkoj (© Nikola Benčić) onda moramo danas ustanoviti, da tu poziciju nikako nisu mogli držati. Najveći protagonisti, uz ostale, ovoga kasnoga baroka su bili Matijaš Laab i Šimon Kniefac, ali se npr. Laabov prijevod Svetoga pisma uz otpor hrvatskih subratov na Poljanci i med Dolinjimi nije mogao probiti. Jednostavno su oni bili jači pred svim i u jezičnom pogledu.

Još znamo kako je to bilo u Gradišću po skandalu glikola u 1985. ljetu: Ništ boljega se nije moglo dogoditi gradišćanskim vinarom. Teško pogodjeni od toga su počeli razmišljati o tom kako bi bolje mogli načinjati vino a to i bolje i prodavati. S rezultatom, da danas širom Gradišća imamo vrhunske vinare, ki se moru miriti s kolegi širom svita. A pred svim su si mladji i najmladji vinari zasukali rukave i uz bolju tehnologiju i školovanje na stručni škola su domaću produkciju vina digli u do tada nepoznatih višin.

Mogli bi govoriti odnosno pisati o njemu kao krešćavoj, glasnoj osobi – iliti o blistajućoj ličnosti. Bolje najvjerojatnije odgovara ovo drugo, zadnje. Horsta Horvatha mogli bi nazvati livom polovicom mozga Gradišća, dakle socijalno dušno spoznanje, savjest ove zemlje. Ov „Gospodin Gradišće“ je socijalni, demokratski, dakle črljeni borac za sve slabe i siromašnije, zapostavljene, potlačene i prikraćivane. Ako bi bilo funkcije zemaljskoga predsjednika, u reprezentativnu funkciju – analogno saveznomu predsjedniku – Horst Horvath tribao bi kandidirat i bio bi najvjerojatnije i izabran.

Ov 66. po redu kongres FUEN-a (Federativne unije europskih narodnosti) u Berlinu prošli vikend je imao dosta političke brizancije i je jasno pokazao, da je vrlo brzo proširenje ove najveće krovne organizacije nacionalnih manjin, narodnosti i etničkih skupin u Europi u minuli ljeti doneslo i vrlo velike i jasne probleme sa sobom. Ujediniti interese i zahtjeve narodnosti iz zapada i sjevera Europe s onimi na istoku i na južnom rubu Europe je vrlo zahtjevan posao i more funkcionirati samo onda ako ne prevladavaju nacionalni politički interesi. FUEN je Europska unija u malom s vrhovnim ciljem da se zalaže za nacionalne manjine, za svoje članice u dotični nacionalni država – a tih je puno.

Ne samo u Gradišću a posebno i u hrvatski fara – kih zapravo već nije, jer su u najboljem slučaju za nas dvojezične – se crikveni škamlji rapidno spraznuju, nego i u drugi savezni zemlja i kod Nimcev se more opaziti nagli pad vjernikov ki pohadjaju npr. nediljne sv. maše. To nam je pokazala i maša, ku je ORF pre- nosio u nedilju, 25. septembra iz farske crikve u Riezlern u vorarlberškom Kleinwalsertalu. Niti atraktivnost prenašanja sv. maše s farnikom Edwinom Mattom – i to širom Austrije – nije mogla napuniti crikvu s vjerniki tako da bi svi škamlji bili barem reprezentativno popunjeni u toj prelipoj crikvi, ka je bez sumlje i kulturni spomenik. Isto kako i kod nas Hrvatov i Hrvatic u Gradišću su na ov veliki i medijski dan u mali Riezlern su ljudi došli u svojoj prelipoj narodnoj nošnji k maši, u crikvu, ka svidoči o visokoj i arhitektonskoj kulturi i likovnoj umjetnosti – čisto drugačije, nego mnogi betonski bunkeri u novije vrime, ki pravoda isto imaju svoj čar. Isto kako i kod nas (ne samo Hrvatov) su škamlji dijelom bili prazni, a isto kako zapravo i svagdir drugdir sve manje ljudi ide u crikvu.