Očito je Vili Rešetarić, ki je 24. aprila pred ljeto dan nesrićno pao sa stepenica u svojem privatnom stanu u Beču i se pri tomu smrtno unesrićio je konačno postao mīt, legenda, u slučaju da to ionako jur nije bio za živoga.

Očito je mimo prvi hype u pogledu na socijalni mediji, na bezgranični nekontrolirani tok informacijov, dopušćanja pogleda u sve tajne i privatne akte, informiranje svakoga sa svačim, virtualnoga svličenja človika do golote i odstranjenja bilo kakove kočnice, da bi se čuvala privatna sfera človika. Već nima tajnoga telefoniranja ili pisanja porukov. Svaki ki se samo malo (spretan i šikan) more hakirati bilo koga i sve objaviti u brojni socijalni mediji. A svenek je dosta takovih, ki se hamiški smiju, uživaju u zloradosti (Schadenfreude) i kim je zadovoljsto ako se „oblati ili omokri nečija nogaljica“. To su pred svim oni malodušni, ki o sebi mislu, na ništ nimaju tajiti, ki su neizmjerno nenavidni „tim onde odzgor“ i kim je svaka senzacija dobrodošla, ka bi znamda dokazala kako su si „ti onde zgora to uredili“.

Kako su se nek minjali časi! Ako smo u povijesti iskali ili rešerširali kako se je pisalo i kako su u naši novina pisali o boju, onda danas sudimo ili dajemo ocjene o tomu kakovu poziciju je gdo imao i na čijoj strani je bio i za koga se je gdo zalagao i za koga su bile ove ili one novine i oni ljudi. Takaj sudimo o tomu ku poziciju su navodno imali naši prethodniki i preoci recimo u pogledu na Prvi ili pak Drugi svitski boj, kakov stav su imali prema nacionalsocijalizmu ili prema različnim diktatorskim režimom. Sudimo o tomu su li naši prethodniki bili dosta hrabri ili su se silom prilike ili ipak drage volje prilagodili nekakovim političkim strankam ili strujanjam i političkim sistemom, su li bili pametni dost da bi znali čemu ča pelja i su li bili dalekovidni dosta, da bi znali kako će nešto ili mora završiti?

Kratko pred Vazmi na video-platnu Austrijskoga parlamenta ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski uvjerio je austrijski politički vrh i ljude pred ekranom doma da niti za Vazme niti za čas po Vazmi nikako ne moremo očekivati primirje odnosno mir u Ukrajini.

Vist, ka je bila pravoda sumljiva, nevjerojatna a skoro i ne za vjerovati, naime da bi dica u školi u pauza smila medjusobno samo još govoriti po nimšku, s tim argumentom da bi se bolje, odnosno dobro razumila i sporazumila, je kod mnogih prouzrokovala veliko čudjenje, kod nekih i jad a kod nekih još i potpuno nerazumivanje. Iz hrvatske scene u Gradišću javno je na to reagirao samo Martin Ivančić (HKDC) ki je to nazvao „udarcem protiv demokracije općenito ali i frontalnim napadom na povijesno zraslu mnogostrukost austrijskih narodnih grup u posebnom. Korak je to najzad u vrimena, ka nijedan razumni človik već ne želji doživiti“.

Mogli bi pitati „Ča imamo mi s Dolnjom Austrijom?“ ili još točnije „Ku vezu gradišćanski Hrvati imaju s rezultati zemaljskih izborov u Dolnjoj Austriji i zač nas, dakle, pere tamošnja črno-plava koalicija?“ Odgovor je jasan: Kako i sve čitatelje, slušatelje i gledatelje ostalih medijev, i naše čitatelje zanima sve ča se dogadja u zemlji, u državi i u puno širjem susjedstvu. Mi i na hrvatskom jeziku kanimo čitati i biti informirani ne samo o nami sami, nego i o dogadjaji izvan naših sel i naših društav i organizacijov.

Situacija u naši čuvarnica u osnovni škola u pogledu na hrvatski jezik je čemerna, mogli bi zapravo i reći: katastrofalna. Ne more se svenek samo politiki dati krivica, ali ako je človik u pravom grčkom smislu zoon politicon, dakle društveno biće, človik kao socijalno, političko biće, človik ki je ovisan o društvu i samo u njem more živiti i opstati.

Aktualno imamo posla s dvimi zapravo epohalnimi projekti: Gradišćanskohrvatski govori u tri opsežni sveski (HKDC) i Virtualni arhiv KIS-a u Stinjaki. Obadva projekti se bavu bilježenjem, zapisivanjem, arhiviranjem a tim i očuvanjem jezika na jednu stranu kao i sabiranjem i arhiviranjem audiovizualnoga i jezičnoga blaga i narodnoga dobra.

Čujete jur ptice jutro, kad se stanete? Ne? Vrime je ponavljati mjere za srićne ptice u vrtu.

Svim nam se je bojsek činilo, da je mesopust bio posebno dužičak, da smo mogli uživati (ili se i mučiti) na brojni i hrvatski bali, da je bilo puno kšnasov i mesopusnih, fašinjskih ophodov i zabavov, a pred svim i da je pod vi dugi ljeti korone zaključanj a tim i onemogućenih zabav i sastankov opet bilo moguće u cijelom i predkoronskom raskošu uživati u razonodi, plesu, jačka a pred svim i druženju. A sad bi mogao slijediti opet mirniji čas!