Ljetos je trideset ljet da su se pojavile prve bombe u civi. Jedan od najvećih terorističkih aktov za vrime Druge Republike s tragičnim vrhuncem 5. februara 1995. u Borti, kade je bomba u civi umorila četire mlade Rome. Inicijativa manjine će kljetu u aprilu otvarati izložbu posvećena ovomu izravnomu napadu na manjine i na sve one, ke su se borile za ljudska prava. U pandiljak, ravno 30 ljet po prvi bomba u pismi, je Inicijativa manjine pozvala na otvarajuću priredbu, naime na predavanja i podijsku diskusiju sa stručnjaki, svidoki vrimena i pogodjenih (već u idućem broju novin). Četire ure su bile opširan okvir, ki je stavio prst u sve bolne rane austrijskoga društva, ali činio se ipak prekratkim za sve aspekte, ke su uticale na teror odnosno ke su bile posljedice terorističkih napadov i klime, ku je stvorila politika i mediji.

Sad se je i Zlatka Gieler pridružila elitarnoj rundi nositeljic i nositeljev Kulturne nagrade gradišćanskih Hrvatov. Kripka nagradjena je naravno, kako se dostoji za tu priliku, priredila govor pun potribovanja i motivacije. Mirovati to se ne čini opcijom za način žitka, kako ga je Zlatka peljala: Stalno na raspolaganje za društveno djelovanje i projekte. „Ne moreš potribovati, a sama ništ ne činiti”, raspametila nas je dugoljetna i jedina predsjednica HKD-a. Govori i prinosi njoj u čast su morebit jednoč preveć naglasili spol i uloge majke četvero dice. Morebit je to ali i potribno istaknuti u pogledu na rijetke pojave žen u peljajući funkcija osebujno u nadregionalni i reprezentativni pozicija. Kako je to Zlatki uspilo? Nevjerojatan angažman i elan, ali i podupiranje obitelji iz istoga sela. Lipo je povidala, kako je nje majka čuvala dicu, dokle je ona navečer po poslu peljala zbor. Majka nije uvijek bila srićna s tom zadaćom.

Moj prošli tajedan stao je u znaku: Koliko političkoga smi biti u javnosti. To pitanje si do sada u tom opsegu još nikad nisam postavila. Morebit i zbog toga, ar je meni odgovor jako jasan. Slijedu ada tri primjeri iz prošloga tajedna. Kot smo pisali u prošlom izdanju potribuju Slovenci minjanja školskoga sistema od principia najave do principia odjave od slovenskoga jezika kot je to u Gradišću (a i to nije optimalno – Zač se uopće more odjaviti?).

Na školskom području vrije. Sve već organizacijov različnih narodnih grup potribuje nastavu na jeziku narodne grupe. Podučavanje slovenskoga u autohtoni regija Štajerske (vidi str. 3), podučavanje manjinskih jezikov u neautohtoni ali zato urbani i po broju pripadnic i pripadnikov narodne grupe zmožni centri, ali i minjanje postojećih pravil u školskom zakonu.

Priredbe prošlih tajedan su pokazale, kako nevjerojatno mnogovrsna je naša scena, ča se tiče političkih pogledov, ča se tiče društvenih pogledov, ča se tiče odnosa prema hrvatskomu jeziku i ča se tiče samomu znanju jezika i priznavanju toga.

Hrvatske novine postoju 113 ljet. Rado velimo, da smo najstarji tajednik u panonskom prostoru. Peljati ovakovu instituciju dalje – morebit do 150. obljetnice – je ada velika odgovornost i čast. Neki moji prethodniki bi pisali: Čast i jaram. Ali jarmov je samo već u muzeji i tako gledam pozitivno u budućnost. Nasljedjujemo zvijezdu, kako bi to 1910. ljeta pisali.

Dragi štitelji i drage štiteljice Hrvatskih novin, dajem Vam zbogom s ovoga mjesta u ovi naši novina. Došao je čas da završim svoju službu za Vas i da Vam svim velim bogplati i lipa hvala za Vašu vjernost i meni ali pred svim ovomu našemu skupnomu tajedniku, na čijem čelu sam smio biti punih 40 ljet dugo.

Jedna je činjenica, da proporcionalno s vrimenskim ili geografskim razmakom odnosno s daljinom kod naših ljudi se smanjuje znanje o naši hrvatski društvi i sve manje se razlikuje gdo je gdo i ča gdo djela i zač se gdo zalaže i ko težišće gdo ima. Druga je činjenica, da i sami aktivisti i aktivistice, čim su mladji i mladje, sve manje znaju razlikovati med društvi i organizacijami niti dovoljno znaju za ča ko društvo stoji i čim se posebno bavi.

Opet jednoč Austrija „rošta/šebeće sabljom“ a to u koncertu s drugimi „zapadnimi“ državami i zaoštrava granične kontrole unutar šegenskoga prostora. Onda i intervjui s ORF-om kade reporter stoji na austrijskoj granici sa Slovačkom i govori o migranti ki „ulazu iz Češke“ (?), a pak i direktor gradišćanske policije, ki na pitanje moderatora ORF-studija Gradišće na niti jedno pitanje nije mogao logično odgovoriti zač je to potribno i u čemu ima koristi, ako sada opet jednoč zaoštravaju kontrolu na granični prijelazi – najprvo za deset dani. No, to će sigurno biti duže. Austrijski ministar unutarnjih poslov je isto lovio za plauzibilnimi argumenti, zač su ponovo morali upeljati kontrole na ovi dvi gradišćanski granični prijelazi u Gijeci (starom i novom).

Počnimo u najmanjem i s najmanje važnim u pogledu na svit i človičanstvo: nemir i svadje unutar Katoličanske crikve u (pretežno sridnjem) Gradišću se ne more smiriti. Dva vrhovni zastupniki – na jednu stranu poglavar Željezanske biškupije a na drugu stranu predsjednik Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću – i nosači hrvatske kulture se ne moru pogadjati, a pod tim trpi narod, trpu hrvatske priredbe a pred svim i hrvatska rič.