Prošli četvrtak, 23. novembra, uručili su zastupniki Koordinacijskoga odbora Kulturnu nagradu gradišćanskih Hrvatov Zlatki Gieler. Učiteljica i kulturna aktivistica ističe se sa svojimi mnogimi projekti i dugoljetnim djelovanjem.

Željezno – Od 1991. ljeta dodiljuje prvo Jour fixe hrvatskih društav i organizacijov kasnije Koordinacijski odbor Kulturnu nagradu gradišćanskih Hrvatov onim ljudem, ki djeluju na korist hrvatskoga jezika, kulture kao i identiteta narodne grupe. Nagrada kani s jedne strani biti odlikovanje i znak zahvale za dostignuta djela, istraživanja i spoznanja u korist gradišćanskih Hrvatov, s druge strani neka ohrabri dobitnice i dobitnike, da se i nadalje posvetu kulturnomu životu i napretku narodne grupe.

Ovako je Petar Tyran u ime Koordinacijskoga odbora upeljao brojnu publiku u dvorani ORF-a u Željeznu u Kulturnu nagradu. Pri sjednici 28. aprila da je Koordinacijski odbor jednoglasno odlučio dodiliti ovu nagradu za nje životno djelovanje kao neutrudljiva djelačica na političkom, manjinskom, kulturnom, školskom, znanstvenom kao i društvenom polju.

Prošlo je skoro deset ljet otkad je zadnji put primio, onda Štefan Geošić, Kulturnu nagradu. On je jedan od dvanaest laureatov. Sa Zlatkom Gieler se je pridružila 32 ljeta po osmisljenju nagrade 1991. ljeta 13. dobitnica i druga žena ovomu istaknutomu krugu. Odredjeni uvod u nagradu i ofriškanje znanja su ada bili dobro došli.

Ljetošnja dobitnica Gieler je sama povezana s nagradom. U svojem opširnom govoru pun potribovanj i idejov istaknula je, kako je ona sama pokrenula sastanke svih gradišćanskohrvatskih društav, na početku takozvani Jour fixe, a to u funkciji predsjednice HKD-a, ku je vršila od 1988. ukupno 18 ljet.

Sada je i ona primila ovu posebnu brončanu skulpturu, ku je oblikovao jur pokojni Tome Rešetarić. Skulptura kaže pet figurov kako se skriju i jedna drugu pokušava braniti odnosno čuvati od nečega. Tih pet figurov more se interpretirati s Hrvati u pet zemalj, ki suradjuju, s regijami, kade živu Hrvati i s autohtonimi narodnimi grupami u Austriji (Romi 1991. ljeta još nisu bili priznati). Djelo Zlatke Gieler se zapravo zrcali u interpretaciji te figure.

Kad se je po študijumu u šezdeseti ljeti kot učiteljica vrnula u Trajštof angažirala se je na širokom polju. Jedno polje se je posvetilo dici. S odgojiteljicami izdjelala je različne materijale i je predavala o ovi tema ov- i onkraj granice, upeljala je Grajam i Recital. U fokusu je uvijek stala obramba jezika. I u svojem govoru je to na već mjesti istaknula: „Pomozimo mladim pri odgoju, osobito jezičnom razvitku dice. Prez domaćega podupiranja se nećedu naučiti jezik. Govoriti se mora“.

Ali i jedno od geslov HKD-a – „moramo va sela van“ – je Gieler utjelovila. U domaćem Trajštofu je osnovala crikveni zbor i 15 ljet dugo organizirala teatar. Crikveni zbor svetoga Lovrenca u Trajštofu još uvijek pelja. Bilo je ada jasno, da će njoj u čast oblikovati dodiljenje, ovput pod peljanjem Lukasa Kornfeinda s četirimi jačkami: Sučićevom Kad budu cvale djurdjice, narodnimi Na brižiću se trava zeleni i Oj Jelena i vjerskom Mir vam ostavljam.

Zlatka Gieler vrši jur duga ljeta peljajuće funkcije. Tako stoji na čelu Znanstvenoga instituta, kade polako išće nasljednicu ili nasljednika. Dodjelu je koristila i zato, da izražava tu želju: „Kade su mladi, ki se angažiraju? Mi ćemo rado pomoći, ali vi nam falite! Kritizirati je lako, zasukajte si rukave.“

Pomoći, tanačiti i sama u ruke zeti: Zlatka Gieler je u svojem govoru inspirirala i pokazala, da ima energiju i volju, da djela. Vridno je to djelovanje, motivirala je nazočne. I je uz buran aplauz zajačila sa svojim zborom i cijelom publikom: Živilo bratinstvo!

TG

Laudacija Jožija Buranića

Veliko mi je veselje i zadovoljstvo da smo danas ovde u ORF študiji Gradišće na dodiljenju Kulturne nagrade gradišćanskih Hrvatov. Posebna mi je čast da smim držati laudaciju za mag.-u Zlatku Gieler ka je cijenjena ličnost u hrvatskom gibanju i pelda/uzor za kulturni i manjinsko-politički angažman za hrvatsku narodnu grupu, za austrijske manjine i za ljudska prava.

Zahvalan sam da sam upoznao Zlatku i imao mogućnost djelati s njom na realizaciji nekih projektov i kasnije mogao neke projekte dalje peljati. Častimo jednu ženu ka je uložila ogromni dio svoje životne snage u ono ča je iz doma primila i u srcu još nosi – svoj hrvatski identitet. Uložila je snagu u gajenje, podupiranje i razvitak hrvatske kulture, jezika, muzike i pravnoga stanja. A posebno na srcu joj je ležala i leži skrb za dicu, za školarice i školare i mladinu.

Zlatka/Aurelia Gieler je rodjena 9. julija 1940. u familiji Kornfeind u Stinjaki. Nje starji su bili učitelji i stanovali u Stinjaki u staroj školi. Vrime nacionalsocijalizma nije bilo lako za hrvatske učitelje i za podučavanje hrvatskoga jezika. Roditelji su bili pak prisiljeni 1942. podučavati i živiti u nimškom selu naime Neustift bei Güssing. Onde je Zlatka prebavila svoja predškolska ljeta i početak osnovne škole. Od 1946. dostali su roditelji zaposlenje u hrvatskom selu i se preselili u Trajštof.

Od 1950. ljeta pohadjala je gimnaziju u Željeznu, a 1958. je položila ispit zrelosti i na hrvatskom jeziku. Nije joj bilo od svega početka jasno ča bi studirala. Konačno se je odlučila za pedagoški študij za više škole i to za muziku i povijest. Ne tribate se čuditi, da je i ona u študentsko vrime bila aktivna u HAK-u. Posebno je za istaknuti da je tada pater Augustin Blazović pisao svoje drame i kusiće. Tako da se je i ona naučila igrokaze s kimi su nastupali po seli Gradišća.

1962. je završila študije i počela djelati u Beču. 1965. ljeta se je vrnula sa svojim drugom Antonom „Tonijom“ Gieler u Trajštof. U Trajštofu je postala kantorica i je utemeljila Crikveni zbor sv. Lovrenca. Najprvo je podučavala u Gimnaziji Matrštof – i to ukupno 9 ljet. Onda od 1974. do nje umirovljenja je podučavala na dijecezanskoj gimnaziji Wolfgarten. Laureatka je rodila četveru dicu – dvi divičice i dva dičake – za ke se je isto tribalo skrbiti.

Ali pokrenimo našu pažnju na nje djelovanje izvan školskoga posla. Uz nje oca Alfonsa Kornfeind je svakako bila upeljana u hrvatsko kulturno djelovanje – takorekuć jur iz doma. Kod smo već čuli se je bavila hrvatskom ričom, literaturom i kulturom jur u HAK-u. U Trajštofu je peljala dičji zbor a kašnje kazališnu grupu Živo srebro.

Asimilatorski pritisak sa strane Fritza Robaka je bio prisutan u svi općina sjevernoga Gradišća ali ne samo onde. Počela se je zalagati kod ženskoga gibanja pri Narodnoj stranki, za ku je bila od 1986. oko poldrug ljeta u Zemaljskom saboru. A Džon Müller je bio nje zagovornik. Ona je kao prva poslanica prisegla i na hrvatskom jeziku. Neki drugi hrvatski mandatari različnih partijov su kašnje to po nje peldi isto tako djelali.

Kad je preuzela peljačtvo Hrvatskoga kulturnoga društva od Džona Müllera 1988. ljeta se je odrekla svih partijskih funkcijov. Bila je prva žena na čelu HKD-a i imala je peljačtvo naprik ča do 2006. ljeta – ada ukupno dugih 18 ljet.

Stavljamo si pitanje: Kako je gospa Gieler mogla usporedit skrb za dicu i obitelj, zaposlenje kao učiteljica i ipak biti vrlo aktivna predsjednica HKD-a? … dodatno biti prva žena na čelu najvećega hrvatskoga društva? To pitanje – iz vana gledeć – morem samo tako odgovoriti: omogućila je to nje željezna volja, ognjeno srce za narod, podrška familije i prijateljev a ne na zadnje nje opći pozitivni pristup.

Najveća skrb i težišće – uz ostalo drugo – je ali slišila dici i školarom. Za školare je po prvi put organizirala Gradišćansku jačku mladih – Grajam. Nadalje skupa s Nikolom Benčićem pokrenula je Recital kade školari recitiraju pjesmice pred žirijom. Ove priredbe za školare su još i danas vrlo uspješne, sudjeluje već od 100 školaric i školarov.

Košić – jedna inicijativa za otpodnevo podvaranje dice na manjinskom jeziku ku je Zlatka vidila kod Luzičkih Sorbov u Nimškoj je ona skupa s Valentinom Grandićem upeljala u 12 seli sjevernoga i sridnjega Gradišća. Financijske poteškoće i manjkanje pedagoškoga personala su bile velike prepreke pri razvijanju projekta. Današnje okolnosti su se preminile i svaka općina ima otpodnevo podvaranje – iako nažalost ne na hrvatskom jeziku.

Čuvarničarke su tribale pomoć za svakidanje djelovanje s dicom na hrvatskom jeziku. Zlatki Gieler se je ugodalo izdjelati mapu za čuvarničarke „Hrvatski za dicu“ s jačkami, s pjesmami, s igrami i s povidajkami, ka olakša posao kroz cijelo ljeto.

HKD je izdao pod nje predsjedničtvom velik broj dičjih knjig, kazetov, VHS-kazetov i CD-ov. Ne bi bilo ovo sve tako moguće ako ne bi živa subvencija Mate Kliković, zaposleni u uredu i odborniki sve poduzeli da se projekti dobro udjelaju.

Zlatka je kreirala jedno posebno geslo: „Dva je već nego jedan“! To je bilo geslo za roditelje da se dica uču i nauču hrvatski. Tako se zove i brošira ku je ona izdjelala.

Socijalni angažman Zlatke i muža Tonija se mora isto spomenuti. Harao je boj u Hrvatskoj – i nje skrb je slišila dici i opskrbi dice – oko 1500 dice je bilo za smjestiti.

U njenoj periodi djelovanja spada utemeljenje Savjeta za hrvatsku narodnu grupu 1993. ljeta čija prva predsjednica je ona bila. Iskala je uvijek kontakt drugim organizacijam. Manjinskopolitičko djelovanje za poboljšanje zakonitih podlogov za školstvo i čuvarnice ali i praktično djelo je bilo kod nje na prvom mjestu.

Pomoću Koordinacijskoga odbora sudjelovala je s drugimi gradišćanskohrvatskimi društvi Austrije, Madjarske, Slovačke i Češke. Dobro je bila umrižena s drugimi manjinami u Austriji – a bila je desetljeća dugo potpredsjednica Centra austrijskih narodnosti (CAN) u Beču. Bila je aktivna i na europskoj razini pri Federalističkoj uniji europskih narodnosti (FUEN). Duga ljeta bila je potpredsjednica te najveće europske krovne manjinske organizacije. HKD se je zahvalio Zlatki s titulom Časne predsjednice.

2008. ljeta se je stavilo pitanje predsjedništva pri Znanstvenom institutu GH i silom prilike je preuzela tu funkciju i ju ispunjava ča do sada. ZIGH joj leži posebno na srcu jer je ona bila jedna od onih mjerodavnih ljudi pri utemeljenju ZIGH-a pred 30 ljeti. Ona se sama ne gleda za znanstvenu osobu ali zna ča je potribno i kako se pelja jedno društvo i se motiviraju suradniki. Uz sve različne znanstvene produkcije i projekte ZIGH-a bi rado spomenuo publikacije hižnih imen, gradišćanskohrvatski online-rječnik i app ki je pristupan nam svim, i sada sabiraju imena biljkov.

2016. ljeta je primila Zlatka Gieler Zlati znak Republike Austrije za zasluge za gradišćanskohrvatsku narodnu grupu.

Draga Zlatka, pripravna si bila i si još uvijek stati na čelu hrvatskoga društva i tako si mjerodavno uticala na kulturni, društveni i politički žitak gradišćanskih Hrvatov. Mirnim srcem velim, da si pretkip za društveni i nesebični angažman za našu narodnu grupu. S tvojim pozitivnim pristupom si zadobila ljude za aktivno djelovanje na dobrobit hrvatske zajednice.

Nije za ocijeniti kako si se ti kao žena – tada potpuno od muži dominiranimi okolnosti – probila i zalagala za naš narod. Djelala si na selskoj razini, na gradišćanskoj, na austrijskoj i na europskoj razini. Gledala si kako bi mogli napredovati. Ti si iskala nove mogućnosti, a privoljila si ponekad potribnim kompromisom. Zalagala si se za tolerantno i otvoreno društvo i iskala dijalog s većinskim narodom.

Nadalje mislim da još danas valja nje izreka za naše aktiviste „Mi moramo va sela van“. A s nje drugimi riči bi završio moju laudaciju – kot apel na nas sve: „Mi znamo ča djelati ili rezignirati. Ćemo pokusit ča udjelati!“

Joži Buranić