U pogledu i na Hrvatske novine a tim naravno i na Hrvatsko štamparsko društvo stoji pred nami vrlo zanimljiva, pred svim i angažmana puna jesen. Naj­prvo 29. septembra Austrija bira novu Vladu i će zaminiti dosadašnju privrimenu „te­h­ničku vladu stručnjakov i visokih činovnikov“ opet s pr­a­vimi političari, sa zastupniki političkih stranak, ki ćedu, u­faj­mo se, im­ati i politički pro­gram. Sadašnja prelazna vla­da ne more a najvjerojatnije niti ne kani i niti ne želji rije­šiti potribna politička pitanja niti ne kani odlučiti o potrib­ni stvari, i pitanji.

Jedno med timi mnogimi još uvijek neriješenimi pita­nji je novi zakon o mediji a u­­nutar toga kako postupati, najprije kako osigurati finan­ciranje manjinskih medijov, pred svim tiskanic a u pose­b­nom slučaju Hrvatskih no­vin (a u vezi s tim naravno i Glasnika i slovenskih Novic). Polag zapravo svih stručnih mišljenj ova sadašnja „vlada“ ništ neće riješiti. Dakle triba se jur sada pripraviti na „dan potom“. Neovisno o tom tribali bi sada jur pometati po­tribne prave tračnice, po ki bi se pak dojduća vlada laglje mogla voziti u svoji odluka.

Za aktualni hrvatski Sav­jet o narodni grupa to znači da bi se polag jednoglasnoj odluki da će Savjet (Narodnosno vijeće) podupirati potribo­vanje Hštd-a za financiranje HN njegovi člani na čelu s predsjednikom i potpredsjed­nikom politički se tribaju zalagti i zapravo iznuditi potrib­no rješenje a to po mogućno­sti skupa sa Savjeti ostalih pet na­rodnih grup u Austriji, ke is­to imaju Savjet (Narodno­s­no vi­jeće): Slovenci, Čehi, Slovaki, Madjari i Romi.

Kao drugo je potribno, da si Hštd stvori jači i prošireni odbor da sām more napraviti politički pritisak na buduće nadležne političare, da čim prije dojde do odgovaraju­će političke odluke a tim i ostva­renja opravdanih potribovanj narodnih grup.

A uza to će biti povoljno, da si narodne grupe, u ovom slučaju pred svim i HN stvo­ru krug razumnih i uticajnih ljudi i institucijov pred svim i u većinskom narodu, posebice kod medijov. Svaki dan vidimo i moramo uvidjati, da se manjinsko pitanje i od nas samih ali pred svim iz glediš­ća većinskoga naroda i njego­vih zemaljskih i državnih institucijov gleda kroz prizmu zastaranosti, tradicionalizma i kao nešto izumirajuće, kao nešto ča će za kratak čas ion­a­ko prestati. Tomu smo si i sa­mi „krivi“ jer nam se u pro­š­losti nije ugodalo, da usnopi­mo, da povežemo naše snage i da se zalažemo zato ča je hitno potribno. U ovom slu­ča­ju uz sve ostalo ne samo za opstanak, nego i za razvitak HN. Imamo dost ljudi, ki su i uticajni i u stanju i voljni uložiti svoj angažman, samo ih triba pridobiti za „pravu stvar“ i im obrazložiti zač ide i da ide najprvo za budućnost — a manje za prošlost. Od toga ih moramo uvjeriti!