Svega smo dozvidili, do­čuli, doznali i iskusili u ovoj minuloj izbornoj kampanji, ka od subote nave­čer mora mučati i mirovati, jer su nedilju, 15. oktobra izbori za Savezno vijeće odno­s­no za Austrijski parlament a tim i za Saveznu vladu a ne na zadnje i za saveznoga kan­­celara. Kako se sada čini ov­put žena još neće dojti na red. Ako Kerna već ne bude će dojti na red Doskozil a stoprv onda Rendi-Wagner. Ako Kurz ne uspije, ne bi znali ka žena bi stupila na njegovo mjesto. Ako Strache ne bude, znamda nekade na kraju repa stoji Dagmar Belakowitsch?

Po 15. oktobru, tj. po izb­o­ri za Nacionalno vijeće austrijske narodne gru­pe očekuju spravljen stol, dakle „tabula rasa“, na kom zapravo ništ nije ostalo od toga, ča su zastupniki šest autohtonih narodnih grup — Čehi, Hrvati, Madjari, Romi, Slovaki i Slovenci — minulih skoro pet ljet predložili Saveznoj vladi i ča su pripravili za nju i ča su od nje potribovali. Uzalud, zaman, bez ikakovoga rezultata su bile mnoge ure u sje­d­nica različitih djelatnih krugov, dane i tajedne dugo mi­nuciozne priprave, proljana mašta, ka je potrošena s ciljem da bi se postiglo pametno, dobro promišljeno rješenje, ko bi zadovoljavalo narodne grupe. No, premda ionako od mnogih očekivana, ali ipak ne tako željeno, opet jednoč je propala šansa da bi se do­š­lo do europskoga standarda, kakov poznamo u drugi, ta­kaj i mnogo mladji demokratski zemlja i država. Mogli bi govoriti i sa slavnim Williamom Shakespeareom „Pu­no larme za ništ“.

Kratko pred izbori za Na­cionalno vijeće 15. okto­b­ra su javili glasnogovorniki svojih stranak u pogledu na narodne grupe. Povezano s „nemarnim i jezično pogrišnim rješenjem ka­šti­­ge za Branka Kornfeinda“, ki je potribovao hrvatski službeni jezik u slučaju navodne prebrze vožnje u Bortanskom ko­taru javio se je i zastupnik u Parlamentu Niki Berlaković (Övp) i je u izjavi potribovao korektno korišćenje službenoga jezika ča se tiče jezikov narodnih grup.

Neki od nas morebit sa z­a­nimanjem pratu diskusi­ju okolo mogućega pro­širenja šengenskoga pro­sto­ra. Posebno ovde nas pravoda zani­ma će li Hrvatska pristupiti ovomu šengenskomu prosto­ru, ča je pred kratkim značilo putovanje bez graničnih ko­n­trolov — ali ujedno i da doti­čne zemlje, ke ležu na rubu ovoga šengenskoga prostora moraju bolje kontrolirati svo­je vanjske granice i moraju za­pravo biti u stanju da her­m­e­tički zatvoru svoje granice, ako je na gusto ili ako ide za­to da npr. migranti i bigunci već ne bi smili prelaziti tu vanjsku granicu Europe.

Ljetošnji, 45. po redu Dan mladine — po 42 ljeti opet u sridnjogradišć­a­n­skoj Dolnjoj Pulji — je jasno pokazao i dokazao, da je po­jam mladina vrlo širok i da obuhvaća, barem kod gradi­š­ćan­skih Hrvatov, puno onih ki su odrasli s ovim najprvo jedno-, onda dvo- a konačno trodnevnom priredbom hrvat­ske mladine u Gradišću. Da neka priredba, ka je jur du­go pravi brend (Markenzeichen) jedne narodne grupe, narodnosti odnosno etničke manji­ne svoju aktualnost a tim i atraktivnost more konzervirati, a naravno i dalje razviti i u petom desetljeću otkada ju organizira Hrvatski aka­demski klub skupa s dotičnimi omladinskimi društvi i ostal­i­mi organizacijami u od­re­dje­nom selu — po uhod­a­nom ko­lu sjever-sredina-jug a takaj i prik državne granice na ma­djarskoj i slovačkoj strani — morebiti nije čudo, ali svakako vrlo je neobično.

Na našem nebu se kažu škuri oblaki. A s „na­šim“ je mišljeno gradišćansko a pred svim i gradišćanskohrvatsko nebo — za ko znamo da je ipak malo šir­je nego samo ono prik savez­ne zemlje Gradišće (Burgenland). Na jednu stranu Gradišće je kao cilj-1-područje od Europske unije primalo duga ljeta znatnu financijsku po­moć a zapravo su svi bili gla­sni zagovorniki EU, dokle su curili pinezi iz Bruxellesa. Sli­čno je i sa Češkom, Poljskom, Slovačkom i Madjarskom. A upravo dva iz ovoga kruga sa­da „vježbaju urotu“ protiv EU.

Neprestano se zaoštrava situaciji na unutarsche­n­genski granica unutar E­uropske unije. Ča se zaista dogadja na Sredozemnom morju med Libijom i talijan­skom Lampedusom moremo samo naslutiti. Iako nam redovito stižu visti i slike s to­ga najjužnijega kutića (talijanskoga otoka) zapravo te­ško si moremo predočiti ka­kova ljudska katastrofa se on­de dogadja. Niti u Europi ne znamo, kako dugo će Erdo­ğan još prepričiti veliki val, poplavu Europe s izbiglicami i gospodarskimi migranti. U Libanonu sidu na bačvi bure­ta (Pulverfass) jer u toj zemlji svaki je četvrti izbiglica.

Savezno kancelarstvo je još krajem miseca julija o. lj. bilo raspisalo službeno djelatno mjesto za pe­ljanje Odjela V/6 Saveznoga kancelarstva. To je službeno mjesto, ko upravlja autohto­ni­mi narodnimi grupami u Au­striji. Ovo mjesto su u pro­š­losti bili popunili unutar na­rodnih grup poznate osobe, vrhovni činovniki kao npr. dr. Heinz Tichy ili sada jur duga ljeta mag. dr. Christa Achleit­ner. Ona će sada s 1. oktobrom stupiti u mirovinu.

Quod licet Jovi, non licet bovi — ča je dozvoljeno Jupiteru, nije volu, da­kle: nije sva za svakoga! Austrija je obrambena, za­šćit­na sila Južnomu Tirolu, pred svim nimškim ino ladinskim Južnotirolcem u Italiji. To još potiče iz mirovnoga ugovora iz St. Germaina 1919. ljeta, kada je J. Tirol konačno pripojen Italiji. U 1955. je tadaš­nja — u medjuvrimenu jur kr­va­vo raspala — Jugoslavija po raspadu Nimškoga Reicha u 1945. i desetljetnoj ruskoj op­sadi npr. Gradišća u Državnom ugovoru (opet u francu­skom) u St. Germainu po­sta­la obrambena sila za Hrvate u Gradišću kao i za Slovence u Koruškoj i Štajerskoj.

25 ljet sad tomu, da se je umirio spor, da se zravnala svadja med Italijom u Austrijom zbog J­u­žnoga Tirola. To je bio po­vod da su se u Austrijskom parla­mentu, Nacionalnom vijeću spomenuli toga povijesnoga dogadjaja, ki je opet uglavnom nornalizirao odnose med Ita­lijom i Austrijom i med dvimi Tiroli, sjevernim (A) i južnim (I). Ta prisilna podjela je po raspadu monarhije i po teškoj kaštigi Austrije sa strane sa­veznikov, dakle dobitnikov I. svitskoga boja, naložen Austriji.