Prez riči nijedan ne moremo nijednomu ništ povidati o sebi. Prez riči ne moremo ništ doznati o ničemu. Rič je sve i po riči je sve. (slobodno prema kroatistu i prevoditelju Tomi­sla­vu Ladanu, „Ži­vot riječi“, 2009. ljeta).

Kako se planira jezik?
Planiranjem jezika se rješavaju jezični problemi. Jezik se standardizira i kodificira, odredjuje mu se ortografija i oslobadja se tudjih elementov i onih, ki mu škodu.

Standardizacijski proces je svenek i jezični purizam. Da bi se planirani jezik mogao probiti, narod mora prihvatiti njegove norme. On mora nastati popularan. U narodu mo­ra postojati volja, da se ga i di­ca nauču. Zbog jezičnoga kontakta med hrvatskim i nimškim jezikom, je potribno kultivirati jezični standard, da bi jezik ostao vitalan, da bi si govorniki pridržali kompetenciju izražavanja, da bi jezik hasnovali pravilno i da bi si očuvali svoj vokabular. Dominantan jezik je pogibel za podredjeni jezik, ar ga on lako more zatrti. Glav­na zadaća jezičnoga planiranja je očuvati osebujnosti ugroženoga jezika. Jezično planira­nje je istovrimeno i puristička aktivnost, da bi se obdržala jezična svojstva nekoga jezika.

Ča se mora planirati
Planirati se mora jezični korpus, leksik (vidi lingvistički glo­sar odzdol), riči nekoga jezika. Najvažnija zadaća korpusnoga planiranja je normiranje jezika. Ono obuhvaća i terminografiju i leksikografiju pak kulturu prevadjanja. Zato korpusno pla­niranje zvećega obavljaju ling­visti sami od se­be, po nalogu države ili unutar jezičnih akademijov. Države, ke kanu čuvati svoje jezične manji­ne, imaju ustanove za jezično pla­nira­nje (Sprachplanungsbe­hö­r­den). Ispostavilo se je, da jezi­čne manjine jako profitiraju od institucijov, ke imaju zadaću razvijati jezik. Planirati se mo­ra i status jezika, njegov pres­tiž, da bi ga društvo prihvatilo, i ma­njin­ski i većinski narod. Planirati se mora i jezično po­dučava­nje i prisvajanje jezične kompetencije.

Austrijanska jezična politika
Austrija nima eksplicitnu jezi­čnu politiku. U Austrijanskom ustavu čitamo: „Die deutsche Sprache ist, unbeschadet der den sprachlichen Minderheiten bundesgesetzlich eingeräumten Rechte, die Staatssprache der Republik.“ (član 8). Ne izjav­ljuju sve države u svoji ustavi, ki jezik im je službeni. Ali polag člana 7 Austrijanskoga državnoga ugovora su slovenskoj i hrvatskoj ma­njini zagarantirana jezična prava.
Slovenski i hrvatski jezik su s velikim kaš­njenjem proglašeni kot službeni jeziki. Ipak je hasnova­nje manjinskih jezikov, i gradišćanskohrvatskoga jezika, u Austriji jako suženo. Jezična prava su individualna prava i ograni­čena samo na odredjene prilike. I tako čuvanje manjinskih jezikov u Au­striji ostaje simbolična gesta.

Agnjica Csenar-Schuster