Ovput se baviti zbirnimi ime­­nicami (Sammelnamen) ka­ko su to npr. perje, kamenje, trnje, grmlje, grojze. Ove ime­nice se shvaćaju kao „jed­no“, kao cjelina, u koj se ne izdvaja posebno nijedan član toga skupa: perje, lišće, sa­dje, povrće, kliće, itd. A pokidob se ne misli na svako pojedino pero ili svaku pojedinu list ili na svaki pojedini sad, nego na jedan skup, jednu cjelinu, sto­ji glagol kod zbirnih imenic svenek u jednini a ne u množini. 

Zapametimo si: zbirne imenice redovito nimaju množinu! Primjeri: Perje u vankuši je sve­nek meko, ali velu, da je gušći­nje perje u vankuši najmeklje. Naše domaće sadje je jako ukusno. Pazi da se ne ubodeš, trnje ovih kitic je oštro. Naše grojze je jur zrelo, iako još nij vrime trgadbe. Boli ga sve kli­će, jer ima ljetnu gripu.

Pod uticajem nimškoga jezika, kade se kod ovih imenic upotribljava glagol u množini, se i čuje …da „su pera meka“, da „su listi zelene“, ča je krivo. Jer pera nij množina od pero u smislu nimškoga „Feder“ nego nimškoga „Füllfeder“: Ispravno je ada reći Dica su dostala od staramajke nova pera za početak školskoga ljeta. ako mislimo na pero kim pišemo. A ispravno je i Dica su dostala od staramaj­ke novo perje u vankuše. kad se misli na perje neke životi­nje.

(Zorka Kinda Berlaković; 30.)