Iako se obično veli, da se u hrvatskom jeziku, pak tako i u našem gradišćanskohrvat­skom, sve riči pišu malom početnom slovom, to nije ta­ko. Istina je, da se, za razliku od nimškoga jezika, imenice pišu malom početnom slovom: gimnazija, gostionica, tamburaši, slavistika, harmo­nija. Primjer u rečenici: Lju­di, ki živu uz granicu, se nazivaju i graničari.

Ako ali imenica označava kakovo vlašće ime (npr. kakovoga društva), onda ju pišemo velikom početnom slovom: Danas će nastupiti Harmonija. Moj sin svira kod Gra­ničarov.

A vlašće ime predstavlja i ime­nica za školski predmet. Zato se pišu i naslovi predmetov u školski svidodžba velikom po­četnom slovom: Hrvatski, Matematika, Engleski, Povijest, Zemljopis…

A i u drugi teksti se piše sām naziv školskoga predmeta velikom početnom slovom. Zato postoji i razlika u rečenica: Ne ljubim matematiku. Iz Matematike sam dostao pet. Govorim hrvatski. U Hrvatskom ima­mo dobru učiteljicu. (Ali: U hrvatskom jeziku imamo dobru učiteljicu. Ovde „hrvatski je­zik“ pišemo malo jer to nije naziv školskoga predmeta).

Ada, za rič „Hrvatski/hrvatski“ si zapametimo: Piše se i jed­no i drugo. Velikom slovom se piše naslov u školski dokumenti ili naziv ispita (predmeta), a malom slovom u svi ostali slučaji.

U ovom kontekstu kanimo još napomenuti, da se rič hrvatstvo piše svenek malom početnom slovom, jer je to obična imenica, a ne kakov vlaš­ći naziv. Ipak se u naši teks­ti najdu dostkrat primjeri, kade se ova rič piše velikom početnom slovom, ča je ali svakako krivo. Pravilno je:

U sedamdeseti i osamdeseti ljeti prošloga stoljeća su se angažirani ljudi borili različnimi političkimi akcijami za očuvanje hrvatstva u Gradišću. Neki cilji te borbe su bili upe­ljanje hrvatskih emisijov na radiju i televiziji i upeljanje H­rvatskoga u svi sridnji škola.

(Zorka Kinda Berlaković; 55.)