Sve je već hrvatskih društav i takovih ka imaju u svojem naslovu hrvatski — iako se u Gradišću, ako se razgovara na nimškom skoro isključivo govori o gradišćanskohrvatskom a skoro već nikada ne o hrvatskom. Ako se pomina po hrvatsku, onda se ipak još ovde i onde čuje hrvatski, ali terminus gradišćanskohrvatski je sve prošireniji. Mogli bi to pripisati i identitetu: s hrvatski se sve manje ljudi identifcira a s gadišćanskohrvatski — za razliku od hrvatski — moru još nešto započeti. Će li se to vrijeda izražavati i u nazivi naših društav, ćemo viditi, ako pak društva namjesto hrvatski… budu imala gradišćanskohrvatski… Tako na primjer Gradišćanskohrvatski akademski klub, Gradišćanskohrvatsko kulturno društvo u Gradišću, Gradišćanskohrvatski kulturni i dokumentarni centar, Gradišćanskohrvatska narodna visoka škola itd. Analogno tomu pak i u pogledu na jezik gradišćanskohrvatski u gradišćanskohrvatski društvi u Gradišću. Vam se to isto čini nekako pretirano s tim jasnim i glasnim naglašavanjem regije, pokrajine, savezne zemlje.
Pokusite sve to napraviti na nimškom jeziku s nekom nimškom institucijom u Gradišću. Ne vjerujem da bi to prošlo. Ne stoprv danas znamo, da človik more imat već identitetov, još i čuda, i da jedan drugi ne triba isključiti. Po sebi se razumi da naši ljudi u daleko najvećem broju imaju gradišćanski identitet — iako su do 1921. imali ugarski identitet. Ali kako tada, kad su uza to bili i Hrvati i Hrvatice, moglo bi to i danas tako biti. Ali se čini, da to hrvatski za mmoge prejako naglašava pripadnost jednomu narodu, jednoj naciji, a gradišćanskohrvatski to znatno omekša i bi pak moglo laglje „projti“ kod većinskoga naroda i kod politike, o ki znamo da Hrvatom nisu bogzna kako skloni ako potribuju svoje. Ovo bi mogao biti jedan uzrok zač toliku naglašuju gradišćanskohrvatski.
Drugo je da naši gradišćanskohrvatski funkcionari odnosno funkcionari u izričito gradišćanskohrvatski društvi tribaju relaunch, ponovno pokretanje toga ča mislu da znaju o g/Gradišćanski Hrvati. Bilo bi potribno da znaju povijest Hrvatov u Gradišću, Beču i u susjedni zemlja (ka je dijelom ionako ista), da bi znali jedni o drugi, da bi ovi znali ča djelaju oni i obrnuto, da ipak malo već znaju o hrvatskom jeziku — iako je za mnoge gradišćanskohrvatski nešto drugo nego hrvatski (odakle im nek to krivo mišljenje) — i da znaju ča bi zaista bilo potribno da bi gradišćanski Hrvati mogli opstati; ča je izričiti cilj svojih društav, kako sami velu.
Kako bi bilo, ako bi svi ti funkcionari zajedno išli na predavanja takovih stručnjakov i znanstvenikov, ki nisu puncirani niti od črljenih niti od črnih, zelenih ili plavih. Koliko bi mogli postignuti!!!