Kad bi nek svi znali već o sebi — koliko bi bili uspješniji u potribovanji

Petar Tyran

Sve je već hrvatskih dru­š­tav i takovih ka imaju u svojem naslovu hrvat­ski — iako se u Gradišću, ako se razgovara na nimškom skoro isključivo govori o gradišć­an­skohrvatskom a skoro već nikada ne o hrvatskom. Ako se pomina po hrvatsku, onda se ipak još ovde i onde čuje hrvatski, ali terminus gradišćanskohrvatski je sve prošireniji. Mogli bi to pripisati i identitetu: s hrvatski se sve manje ljudi identifcira a s gadišćanskohrvatski — za razliku od hrvatski — moru još nešto započeti. Će li se to vrijeda izražavati i u nazivi na­ših društav, ćemo viditi, ako pak društva namjesto hrvat­ski… budu imala gradiš­ća­n­skohrvatski… Tako na pri­m­jer Gr­adišćanskohrvatski aka­demski klub, Gradišćan­sko­hrvatsko kulturno društvo u Gradišću, Gradišćanskohrvat­ski kulturni i dokumentarni centar, Gradišćanskohrvatska narodna visoka škola itd. Ana­logno tomu pak i u pogledu na jezik gradišćanskohrvat­ski u gradišćanskohrvatski dru­št­vi u Gradišću. Vam se to is­to či­ni nekako pretirano s tim jasnim i glasnim naglašava­njem regije, pokrajine, savez­ne ze­mlje.

Pokusite sve to napraviti na nimškom jeziku s nekom nimškom institucijom u Gra­dišću. Ne vjerujem da bi to prošlo. Ne stoprv danas zna­mo, da človik more imat već identitetov, još i čuda, i da je­dan drugi ne triba isključiti. Po sebi se razumi da naši lju­di u daleko najvećem broju imaju gradišćanski identitet — iako su do 1921. imali ugar­ski identitet. Ali kako tada, kad su uza to bili i Hrvati i Hrva­tice, moglo bi to i danas ta­ko biti. Ali se čini, da to hrvat­ski za mmoge prejako nagla­šava pripadnost jednomu na­rodu, jednoj naciji, a gradiš­ćanskohrvatski to znatno omekša i bi pak moglo laglje „projti“ kod većinskoga naro­da i kod politike, o ki znamo da Hrvatom nisu bogzna ka­ko skloni ako potribuju svoje. Ovo bi mogao biti jedan uz­rok zač toliku naglašuju gra­dišćanskohrvatski.

Drugo je da naši gradiš­ća­n­skohrvatski funkcionari odnosno funkcionari u izričito gradišćanskohrvatski društvi tribaju relaunch, ponovno p­o­kretanje toga ča mislu da zna­ju o g/Gradišćanski Hrvati. Bilo bi potribno da znaju po­vijest Hrvatov u Gradišću, Beču i u susjedni zemlja (ka je dijelom ionako ista), da bi znali jedni o drugi, da bi ovi znali ča djelaju oni i obrnuto, da ipak malo već znaju o hrvatskom jeziku — iako je za mnoge gradišćanskohrvatski nešto drugo nego hrvatski (o­dakle im nek to krivo mi­š­ljenje) — i da znaju ča bi za­ista bilo potribno da bi gradišćanski Hrvati mogli opstati; ča je izričiti cilj svojih društav, kako sami velu.

Kako bi bilo, ako bi svi ti funkcionari zajedno išli na predavanja takovih stručnjakov i znanstvenikov, ki nisu puncirani niti od črljenih niti od črnih, zelenih ili plavih. Koliko bi mogli postignuti!!!