PINKOVAC/ VELIKI PETAR­ŠTOF — U red slavljenikov ki su u augustu navršili 75 ljet se postavlja i Luka Knor, ro­dom iz Pinkovca, ki u zadnji ljeti živi u Velikom Petarštofu. Jubilar je bez sumlje jedna od blistajućih ličnosti naše hrvat­ske scene u Gradi­š­ću. Ali na­ža­lost ni­je bilo samo sunca u njegovom životu nego ponekad i hlada i sinja. Ali svojom otpornoš­ću i čvrstom vo­ljom je „naš Lu­ka“ sve to teško o­bla­dao i more se mirno reći da je to sunčano i sjajno prevag­nu­lo. To se ima kod jezuitov ško­lovani a pak kašnje izučeni sto­larski meštar zahvaliti naj­prvo svojim roditeljem u rodnom mu Pinkovcu, a na svaki način i sv­o­joj hižnoj družici Elizabe­ti, ka ga je ljubezno, ponekad i tvr­do i odlučna „sprohadja“ kroz život (ako je bilo potribno). Da je kao rodjena lutorka naučila hrvatski jezik uz Luku i njegove roditelje i da je to i vježbala uz svoju vrlo na­dare­nu i visoko školovanu di­cu, govori za sebe i o nje čvrstoj volji, ka ju je odlikovala i kao borca za hrvatsku stvar.

 

Jur za Lukin 50. rodjendan sam pisao uz ostalo „…Luka Knor je pred svim i u različni gradišćanskohrvatski društvi poznat kao nepopustljiv agita­tor za svoja prava kao pripadnik narodne manjine. Za to je on u prošlosti bio jur već puti pripravan, da na se zame različne teškoće i neugodnost. O­vomu borbenomu hrvatskomu funkcionaru je hrvatska rič u obitelji jedan od najvažnijih nalogov…“

 

Ovo se i 25 ljet kasnije nije puno preminilo, iako je nastalo malo mirnije i tihlje okolo „našega Luku“, čije srce još u­vijek gorljivo tuče za ideju Pa­nonskoga instituta, na čijoj zi­pki je on stao i ku i on pomogao roditi i postaviti na čvrste temelje i noge. Danas se Lu­ka Knor zalaže pred svim i za ob­držanje hrvatske riči u crikvi i kod crikvenih obredov. A i u ovom pitanju on more na­stati jako glasan i otporan, ako se hrvatska rič dovoljno ne poštuje ili se iz bilo kakovih uzro­kov nimčari. Onda Luka i dan­danas more dignuti svoj jaki i odlučni glas i stati na barikade.

 

Nije bilo svenek lako slijedi­ti svim njegovim idejam i vizi­jam, ali i tada i danas imamo posla s otvorenim, iskrenim i vrlo angažiranim Hrvatom, ki posebno trpi od političkih i na­rodnosnih slabosti nedo­s­tat­kov, i čije srce i nadalje jako kuca i tuca za Hrvatstvo.

 

Uz sve to mu najsrdačnije čestitamo uz pokorno spo­zna­nje, da ga hrvatska društva, p­o­neki funkcionari znamda nisu svenek tako podržavali kako bi bilo potribno i da su se njegova prorokavanja o pogibelji asimilacije nažalost čuda puti obistinila. Morao se je čuda puti ćutiti kao „vikač u pustini“ — ali još ima glasa i još vi­če i još se čuje.

 

Živio! Ad multos annos!

(p)

Kategorije