PINKOVAC/ VELIKI PETARŠTOF — U red slavljenikov ki su u augustu navršili 75 ljet se postavlja i Luka Knor, rodom iz Pinkovca, ki u zadnji ljeti živi u Velikom Petarštofu. Jubilar je bez sumlje jedna od blistajućih ličnosti naše hrvatske scene u Gradišću. Ali nažalost nije bilo samo sunca u njegovom životu nego ponekad i hlada i sinja. Ali svojom otpornošću i čvrstom voljom je „naš Luka“ sve to teško obladao i more se mirno reći da je to sunčano i sjajno prevagnulo. To se ima kod jezuitov školovani a pak kašnje izučeni stolarski meštar zahvaliti najprvo svojim roditeljem u rodnom mu Pinkovcu, a na svaki način i svojoj hižnoj družici Elizabeti, ka ga je ljubezno, ponekad i tvrdo i odlučna „sprohadja“ kroz život (ako je bilo potribno). Da je kao rodjena lutorka naučila hrvatski jezik uz Luku i njegove roditelje i da je to i vježbala uz svoju vrlo nadarenu i visoko školovanu dicu, govori za sebe i o nje čvrstoj volji, ka ju je odlikovala i kao borca za hrvatsku stvar.
Jur za Lukin 50. rodjendan sam pisao uz ostalo „…Luka Knor je pred svim i u različni gradišćanskohrvatski društvi poznat kao nepopustljiv agitator za svoja prava kao pripadnik narodne manjine. Za to je on u prošlosti bio jur već puti pripravan, da na se zame različne teškoće i neugodnost. Ovomu borbenomu hrvatskomu funkcionaru je hrvatska rič u obitelji jedan od najvažnijih nalogov…“
Ovo se i 25 ljet kasnije nije puno preminilo, iako je nastalo malo mirnije i tihlje okolo „našega Luku“, čije srce još uvijek gorljivo tuče za ideju Panonskoga instituta, na čijoj zipki je on stao i ku i on pomogao roditi i postaviti na čvrste temelje i noge. Danas se Luka Knor zalaže pred svim i za obdržanje hrvatske riči u crikvi i kod crikvenih obredov. A i u ovom pitanju on more nastati jako glasan i otporan, ako se hrvatska rič dovoljno ne poštuje ili se iz bilo kakovih uzrokov nimčari. Onda Luka i dandanas more dignuti svoj jaki i odlučni glas i stati na barikade.
Nije bilo svenek lako slijediti svim njegovim idejam i vizijam, ali i tada i danas imamo posla s otvorenim, iskrenim i vrlo angažiranim Hrvatom, ki posebno trpi od političkih i narodnosnih slabosti nedostatkov, i čije srce i nadalje jako kuca i tuca za Hrvatstvo.
Uz sve to mu najsrdačnije čestitamo uz pokorno spoznanje, da ga hrvatska društva, poneki funkcionari znamda nisu svenek tako podržavali kako bi bilo potribno i da su se njegova prorokavanja o pogibelji asimilacije nažalost čuda puti obistinila. Morao se je čuda puti ćutiti kao „vikač u pustini“ — ali još ima glasa i još viče i još se čuje.
Živio! Ad multos annos!
(p)