Ča papa Franjo misli o vje­ri, ateizmu, pobačaju, euta­n­a­ziji, grihu, feminizmu, celibatu, pedofiliji, vezi politi­ke i moći, samoubojica, homoseksualci i istospolni hi­štvi (braki)... To su teme knjige »O nebu i o zemlji«, nastale na temelju razgovo­rov rabina Abrahama Skor­ke i kardinala Jorgea Ber­goglia, od 13. marca i pape Franje, ka je objavljena u 2010. ljetu u Argentini i čiji je prijevod upravo izišao u izdanju V.B.Z.-a.

„Peljao sam dijalog s rabinom Skor­kom, i obadvim nam je to koristilo“, piše Papa u pre­d­govoru, otkrivajući i kako je kao mladić izgubio glavu za jednom lipoticom, kako ne izlazi na parlamentarne izbore, ali i kako su ga politi­čari, kao biškupa, pokušali potkupiti.

O celibatu

Dokle sam bio bogoslov, glavom mi je zavrtila jedna divojka ku sam upoznao na stri­čevom piru. Ostao sam zate­čen nje lipotom, pameću i... ta­ko, neko sam vrime bio iz­gubljen, vrtio se u krug... Ka­da se dogodi, človik mora do­bro promisliti. Kada se nekomu sjemenišćarcu takovo ča dogodi, pomognem mu da ide u miru, da bude dobar kršćan, a ne čemeran svećenik... Temu celibata u zapadnom katoli­čanstvu su pokrenule neke u­druge. Zasad se oštro držimo celibata. Ima onih ki, pomalo pragmatički, velu da gubimo djelatnu snagu. Kada bi, hi­po­tetski, zapadno katoličanstvo revidiralo pitanje celibata, uči­nilo bi to iz kulturnih uzrokov (kao na Istoku), odluka se ne bi odnosila na univerzalno pra­vo izbora. Zasad sam za to da ostane celibat, sa svimi svojimi dobrim i čemernimi stra­na­mi, zato kad je za nami deset stoljeć već po­zitivnoga nego nega­tivnoga iskustva... To je pitanje discipline, a ne vjere.

O duhovniki ki prekršu celibat

Ako mi dojde neki od njih i veli mi da je neka žena s njim ostala noseća, saslušam ga, n­a­stojim ga smiriti i polako mu dam do znanja da je prirodno pravo ispred prava ko ima kao duhovnik. Stoga mora ostaviti službu i pobrinuti se za dite, još i ako odluči da se neće že­niti s njegovom majkom. Jer dite ima pravo i na majku i na oca... Ali ako mi neki duhov­nik veli da se malo zanio pa pokleknuo, pomognem mu da se popravi. Neki, nažalost, i ne projdu biškupu.

O grihu

Postoju ljudi ki se poigravaju grihom pa susret s Božjim milosrdjem pretvaraju u odla­zak u kemijsku čistionicu, u obično uklanjanje fleke, mrlje. I na ta način sve degradiraju... Nekoć se je pribigavalo govo­riti o babarogi i krampusu. Da­nas nekomu ditetu spomeneš babarogu, a ono umre od smi­ha. Kad smo mi bili dica, govo­rilo se o babarogi. Utirivanje straha je pretirivanje, čemerna odgojna metoda. Njom se u­glavnom služu puritanske struje.

O pedofiliji

Već od sedamdeset posto slučajev pedofilije dogadja se u obiteljskom okruženju i u su­sjedstvu... Kad se takovo ča d­o­godi, ne smimo se praviti da to ne vidimo. Ne smi se dogoditi da negdo gdo je na položaju drugomu zniči život. U mojoj biškupiji nije bilo takovih slu­čajev, no jednoč me telefonom nazvao neki biškup i prosio savjet. Rekao sam mu da tomu duhovniku oduzme ovlasti i zabrani mu duhovničku služ­bu tr da pokrene slučaj pred kanonskim sudom nadležnim za njegovu biškupiju. Mislim da je to jedino rješenje, ne vje­rujem u stajališća ka podu­pi­ru izvjestan duh zajedničtva kako bi se izbigla čemerna sli­ka u javnosti. Čini mi se da je takovo rješenje nekoliko puti predloženo u Sad-u: duhovnika se premjesti u drugu faru. To je bedavost zato ča ta du­h­ov­nik problem odnese sa so­bom.

O samoubojstvu i eutanaziji

Nekoć se samoubojicam ni­su priredjivali pogrebi jer se je smatralo da se nisu nasta­vili kretati prema cilju, odnosno sami su okončali put. No ja poštujem samoubojicu, to je osoba ka se nije mogla suočiti s proturičji u ki se je našla. Ne odbacujem ga. Prepušćam ga Božjoj milosti... Dojde trenutak kad človik ne more biti go­spodar svojih odlukov. Samo­ubojstvo tumačim na ta način, a ne kao čin oholosti. No že­ljim se vratiti eutanaziji: uvj­e­ren sam danas postoji pri­kri­vena eutanazija. Bolesniku tri­ba pružiti sve ono ča je nužno da bi živio dokle postoji ufanje u život. Ali u slučaju neizlje­či­ve bolesti, ne triba poduzima­ti posebne mjere. Tim već, još i kada postoji ufanje u život, ne triba primjenjivati sva mo­gu­ća sredstva, primjerice, priključiti bolesnika na aparate samo zato da bi mu se za nekoliko dana produljio život... S gle­di­š­­ća katoličanske etike, nidgo se ne mora koristiti posebnimi metodami liječenja. Ne triba održavati život za koga človik zna da već nije život. Sve dokle postoji mogućnost izlječenja triba učiniti sve ča je moguće, ali posebnimi metodami se tri­ba koristiti samo ako postoji ufanje u oporavak, vračenje.

O starosti

Mnogi napušćaju one ki su ih hranili, obrazovali, prali im zadnjicu. To me boli, tira me da plačem u sebi. A da i ne spominjem ono ča nazivam pr­ikrivenom eutanazijom — ne­dovoljnom brigom za starce u bolnica i socijalni ustanova ke im pružaju svu potribnu skrb. Starac je prenositelj povijesti, spominjanja, pamćenja naroda, naše domovine, obitelji, kulture i vjere... Proživio je ču­da, iako je to znamda uči­nio i na čemeran način, zaslužuje naše poštovanje... Starac je po­zvan da živi u miru i spokoju. Željim tu milost i za sebe.

O ženi

Kad govorimo o Crikvi, mi katoličani koristimo ženski rod. Kristuš je zaručen za Crikvu, ženu... Neprijatelj ljudske pri­rode, Sotona, udara tamo ka­de je najćutljivije, kade nastaje život, a žena — kao to egziste­n­cijalno mjesto — primila je naj­već udarcev u povijesti. Ona je oduvijek bila objekt iskorišćavanja, koristoljublja, porobljavanja; uvijek je bila hićena u drugi plan... Željio bi dodati da feminizam, kao posebna filozofija, ne čini dobro onim, ke navodno predstavlja, jer ih po­stavlja na razinu osvetničke borbe, a žena je čuda već od toga. Kampanja feministic 20. stoljeća uspila je u onom ča su željile i — završila je. No ustrajanje na feminističkoj filozofiji ne donositi ženi dosto­ja­n­stvo ko zaslužuje. Da ka­ri­kiram, postoji pogibelj, da se femini­zam pretvori u mači­zam u su­knji, haljini.

O pobačaju

Moralni problem pobačaja (abortusa) je predreligijske na­ravi jer genetski kod osobe nastaje u trenutku začeća. On­de jur postoji ljudsko biće. O­dvajam temu pobačaja od sva­koga religijskoga promišljanja. To je znanstveni problem. Nije etički ne dopustiti razvoj biću ko jur ima cjelovit genetski kod ljudskoga bića. Pravo na život najvažnije je od svih ljudskih prav. Pobaciti znači ubiti ne­koga gdo se ne može braniti.

O istospolnom braku

Duhovniki ponekad govoru o odredjeni pitanji iz privat­noga života ili javnoga života, jer nastupaju iz pozicije pelja­čev vjerske zajednice. No nimaju se pravo mišati ni u čiji privatni život. Ako je Bog, st­va­rajući svit, dao človiku slobodu, gdo sam ja da se u to mi­šam? Mi osudjujemo duhovni progon ki nameće bilo ki vjerski službenik svojimi uputami o odredjenom ponašanju vjer­nikov i zahtjevi ki uskraćuju njegovu slobodu. Bog nam je dao još i slobodu da počinimo grih. Moramo posve jasno go­voriti o vridnosti, granica, zapovidi, ali duhovni, pastoralni progon nije dopušćen... Uvijek je bilo homoseksualcev... No u povijesti se nikad nije tražilo da se homoseksualnim vezam dodili isti status kao hištvu, braku. Takovo ča se je toleriralo ili se nije toleriralo, izazivalo je čudjenje ili nije, ali se nikad nije izjednačavalo s hi­štvom... No sada se prvi put u povijesti takov odnos želji i za­konski izjednačiti s hištvom, ča smatram velikom pogri­škom i antropološkim najzadova­njem. To nije samo vjersko pitanje već i antropološko. Ako je takova zajednica privatna, njom nigdo nije ugrožen pak tako ni društvo. No ako se ona izjednači s kategorijom hištva i ako joj bude dopušćeno po­svajanje dice, morebit ćedu ne­ka dica biti ugrožena. Svaka o­­s­oba triba oca i majku, mu­šku i žensku osobu ke ćedu joj pomagati u oblikovanju nje iden­titeta.

(A. Piteša/uredn.)