Svaki dan nanovič nas uz­drma i potrese nekakova vist o prirodni katastrofa — sve već ne samo u dalekom svitu negdje, kamo nimamo veze i kade nikoga ne poznamo, nego u neposrednoj o­k­o­lici i blizini. Pravoda valja i argument, da je bilo puno tih katastrofov i prlje koč, ali za njih nismo ni dočuli a još ma­nje ih vidili uživo na televizij­skom ili računalskom ekranu. Ipak moramo priznati, da se priroda minja, da se vrime minja i da je u zadnji ljeti već čega nastalo drugačije, nego smo to od prlje bili naučni. Iako još ne znamo, ćedu li nam dojdući dani doprimiti sniga ili samo godine: Bijelih Božićev jur dugo nismo imali, niti se jur ljeta dugo nismo mogli klizati na smrznuti ribnjaki ili bazeni a još manje na Niuzaljskom jezeru (s iznimkom znamda od n­e­koliko dani). Dica bijeli Bo­žić poznaju samo od „shoppinga“ u kupovni centri kade im stalno sviraju „Jingle Bells“ i „White Christmas“. Ali svi ti škodljivci ki se nisu smrznuli ćedu na protuliće napr­a­viti još veću škodu u prirodi.

Naravno, da smo si i sami krivi ili oni ki su reguli­rali po­­toke i su počeli graditi stane još i onde, kade ljudi prlje koč to nikada ne bi čin­i­li, jer su zn­ali za pogibelji po­plavov, teških godin i bujic (Muren) ljeti, i lavinov zimi. Pravoda, sami smo zabetonirali dvo­re i druge nekada zelene povr­ši­ne, ledine, istina je da su sko­ro svi zapečaćeni, da voda u rijeka i po­toki već nima ču­da mjesta se proširiti bez da bi načinila ve­like škode — a pr­lje koč je to bio dar prirode.

Pravoda, mi onako plasti­č­ne vrićice bacamo u smetlje, limenke su posebni otpad a čike zgašamo u pepeljara. Ali odakle pak tisuće četvornih kilometrov velike površine u oceani s nakupljenom plasti­kom? Naš civilizirani svit je doprimio ta dar tim manje razvijenim zemljam i ljudem, a njim je (još) svejedno, je li s ribom jidu i plastiku, jer je važno da uopće imaju jisti.

Gdo gleda krčenje nevje­rojatno velikih površin južno­američkih prašumov uz velike rijeke, gdo gleda tu razore­nu zemlju i to toliko teško ra­njeno tlo ne more ostati ravnodušan — iako je to tisuće kilometrov daleko od nas. Gdo vidi kako se „telu“ lede­njaki na sjevernom i južnom polu i kako se počnu taliti, s malo matematičkoga znanja si more zračunati za koliko centimetrov ili metrov će se za koliko časa dignuti morska površina. Naravno, nas ovde u sridnjoj Europi se to ne ti­če. Ali gdo ima poznance ili znamda još i prijatelje i rodbinu, recimo uz obalu Hrvat­skoga Jadrana, u dogl­e­dno vrime će ih znamda morati primiti kao migrante, jer to njevo imanje će pak biti po­plavljeno ako se diže morje. Nimamo mi brige da bi bujice mogle zničiti naše stane i polja, ali bi vrućina mogla spaliti našu žetvu, a mogle bi se i kod nas početi širiti rasline i puzeća, na ke smo aler­gični — a nima lijeka protiv...