Mi imamo tri pokazne za­mjenice: za 1. lice ov, ova, ovo za 2. lice ta, to a za tre­to/treće lice on, ona, ono. Ako je ča blizu mene ili pe­r­šone ka govori, označujemo to s ovo (Ovo je stol. Posudi mi ovu knjigu. — kod mene). Ako je ča blizu sugovornika, označujemo to s to (To je stol. Posudi mi tu knjigu. — kod tebe).

A sve ostalo, ada ako nije niti blizu govornika niti sugovornika, s ono (Ono je stol. Posudi mi onu knjigu. — niti kod mene, niti kod tebe). Isto pravilo valja i za priloge, ki su nastali od zamjenic: ov­a­ko, tako, onako i ovde, tote, onde. Npr.: To se ne djela tako (kako ti djelaš), to se djela ova­ko (kako ja djelam).

Neki nam dobro poznati jeziki razlikuju samo dvi pokazne zamjenice. Nimški ima samo „dieser“ i „jener“, engleski sa­mo „this“ i „that“, a i ruski, premda je to slavenski jezik kot i naš hrvatski, ima samo „etot“ i „tot“.

Vjerojatno smo pod uticajem nimškoga jezika počeli grišiti kod upotribljava­nja ovih zamjenic.

Naše pogriške se najvećkrat odnosu na vrimensko upotrib­ljavanje pokaznih zamjenic. Za ono, ča kanimo reći, koristimo ov, ovako, za ono, ča je jur rečeno, se koristi ta, tako. Npr.: Dunaj ima ove pritoke (stoprv sada ćemo je reći ili nabrojiti): Breg, Inn, Moravu (March), Savu, Tisu (Theiß), itd. Te rijeke (jer smo je jur rekli ili nabrojili) su nam do­bro poznate. A većina naših govornikov bi rečenicu zap­o­čela s „Ove rijek…,“ jer se po nimšku veli „diese Flüsse“, ča je krivo!

Isto tako glasu pravilno sljedeće rečenice:

Poznaš jur Anu i Štefana? Ti ljudi su jako ugodni i moji dobri prijatelji — ili

Ja se jur jako veselim na ov petak. Na ti dan se vozimo na odmor.

(Zorka Kinda Berlaković; 75.)