Ugarska se je strašno bojala panslavizma. To potvrdjuju i naši pisci iz početka 20. st.: Karall, Mušković, Miloradić, Verdenić i dr. Zato je kako Austrija i Nimška tako i Ugarska podžigala strah, pozivajući se uvijek na velikoruski imperijalni apetit. Svenek se je pokazivalo kako propagandom kani Rusija dostati i slavske narodne grupe u svoju mrižu. Osobito su Srbi imali veliku potporu od Ruskoga carstva. U tom smislu hungarizma, patriotizma svetoštefanske zajednice je Ugarska politika uticala i na slavske grupe unutar svojih granic, tako na Rusine, Slovake (Tóte), Srbe (Race), Slovene (Vende), a po sebi razumljivo i na Hrvate (Krobote), med njimi i na zapadnougarske, tzv. vizi horvátok (vodene Hrvate).
Nikada naši preoci u školi ništ nisu čuli o kulturi, jeziku, književnosti, običaji, prirodni lipota svoje stare domovine Hrvatske. Najveći povijesni neprijatelj za Ugre je bio ban Jelačić (oni ga zovu Jelašićem), skupa s baronom Windischgrätzom. Jedino su naši furmani svojim povidanjem, malimi dari i kojom knjigom donesli vist o staroj domovini. Po svemu je cindrofski farnik bio kratko pred revolucijom u 19. st. iz znatiželje u Hrvatskoj.
Prve konkretne veze imaju s hrvatski kulturni djelači učitelji Miho Naković i Martin Borenić. A ugarsko raspoloženje kratko pred bojem karakterizira najbolje povidanje iz 1913./14. školskoga ljeta, kada su se Borenićevi djaki iz zagrebačke gimnazije vratili domom na ljetne ferije a šopronski novinar Soproni hírlap-a se je izrupio na njega, da je izdajnik ugarske domovine i čisto pozabio na to, da je Hrvatska dio Svetoštefanske zemlje.
Pravo raspoloženje sumnjičavih Ugrov za vrime Prvoga svitskoga boja prema zapadnougarskim Hrvatom, moremo rekonstruirati med redi Naših novin 1914. iz kratke visti od 7. junija, kada je Sopronkerteši (Pajngrti) nastupilo djačko društvo „Zvonimir“, ča su šopronske i peštanske novine veljek proglasile kao protivdržavni čin, Martina Borenića, farnika i obitelj Pinezić pozvali na odgovornost i pisale o „škandalu u Kertešu“. Od sebe razumljivo da Naše novine postupaju s visti u budućnosti jako pažljivo i donašaju u sljedeći bojni ljeti samo zagrebačka izdanja novin, časopisov, kolendare, ježuitska, jeronimska i franjevačka izdanja, Svetu Ceciliju i slično.
Stoprv krajem 1918. ljeta br. 41-42 se vraćaju hrvatskoj tematiki, kada se zagrebačke novine OBZOR, bavu tematikom zapadnougarskih Hrvatov. Jur naslov je nešto skeptičan „OBZOR-a skerb za nas. Predbacivaju novinam Obzor su nas najednoč našle… i tersu, da nas oslobodu iz sužanjstva Ugarske. Ni tako dost, da doma gaju oduravanje suprot koruni sv. Štefana, nego kanu i ovde sipati meržnje i raskalanja.
Odgovor NAŠIH NOVIN: Hervati Sopronske, Mošonske i Železanske su pred 300 leti ovde dom i domovinu našli... Ovde su doma i dobro se ćutu, vsagdar su se rado i skerbno naučili magjarski jezik, ar znadu, ča su dužni deržavi,... Uzato nisu zaboravili materinski jezik... i učitelji, duhovniki, bilježniki su dobri peljači za nas… ne škilju va tudjine, odakle bi radi vuki udrit va mirnu čredu.
U ostali nekoliki broji novin 1918. donašaju vist hrvatskoga Sabora, ki je izrekao prekinuće saveza Kraljevine Dalmatinsko-Hrvatske-Slavonske s kraljevinom Ugarskom. Nadalje o dogadjaji u Varaždinu, Fiumi (Rijeki) i pri kraju, da je Hrvatska odredila mobilizaciju do 40 ljet suprot Talijanskoj, jer se je proširila vist da kanu zaposjesti Fiume, Dalmaciju, južnu Austriju, što im se je djelomično i ugodalo.
(NB)