Svaki dan hasnujemo rič ufanje ili ufati se. Mi se ufamo, da će biti lipo vrime, da ćemo ozdraviti, da će se sve obrnuti na dobro. Kad se človik počne ufati po svitski kriteriji, je nesiguran i dvoji, ar zna, da ne more kontrolirati situaciju.

Meteorologi sa sigurnošću ne moru reći, kakovo će biti vrime, a vračitelji nam ne moru dati časnu rič, da ćemo ozdraviti.
 
Človik se more zaufati samo u Božje riči. U biblijskom ufanju nije nesigurne komponente. Biblijsko ufanje se temelji na Božjem obećanju. Gdo vjeruje Božjim ričam, on stoji na sigurnom tlu, ar Božja rič je vječno istinita. Jezuš u toj vezi veli: Nebo i zemlja ćedu preminuti, ali moje riči nećedu preminuti (Mate 24, 35).
 
Bog je človiku dao perspektivu. On je poslao na svit Jezuša, da bi človik pod svojimi nogami imao čvrst fundamenat, na kom se ne more potrknuti. I tako u psalmu 125 stoji: Ki se ufa u Boga, stoji kot Sionska gora: ka se ne gane, ostaje do vijeka.
 
Zato bi tribali biti veseli u ufanju. Na to sv. Pavao poziva Rimljane ravno kotno nas. I tako bi naše ufanje danas moglo biti veće nego čer, a zutra veće nego danas.

Kategorije