Ova rič dobaviti nam je dobro poznata. Dobaviti se moremo bolesti, gripe i tom sličnomu. Zato u času gripe ne pustu nikoga u bolnicu.
Mnogo se govori o Bogu o vjeri, prodike, vjeronauk, sastanki za odrasle, mladinu, hižnike i drugo. Ali kako se kaže sve ovo nije dosta. Ako predavač, ki govori o Bogu, ne „zarazi infekcira“ slušače, sa svojom vjerom, ljubavom, osvidočenjem, ostane sve u starom. Jezuš je znao infekcirati sa svojim evandjeljem slušače, jer on je sām bio Evandjelje.

Takovi su i sveci. Majki Tereziji se je prik četire tisuć sestrov pridužilo i mogla je osnovati red „Misionarkov ljubavi“, jer ona je sa svojom ljubavlju inficirala druge. Veli latinska poslovica: Verba volant, facta manent, po našu: Riči zletu, čini ostanu. Zato je govorio Jezuš apoštolom, da mu budu svidoki, u ponašanju, življenju, u dobri čini i u svi drugi kriposti. Velikomu Indijcu Gandhiju se je jako vidilo naše Evandjelje, ali kad je proputovao naše europske kršćanske kraje, bio je razočaran, jer kršćani ne živu to, ča glasu. A on bio je mudar i trizan človik, pionir „mirne revolucije“ kom je izvojevao slobodu i nezavisnost Indije i još je imao ovakovo mišljenje o nami.
Človik nek to more dati, ča ima. Ako sam nimaš kruha, kako ćeš komu kruha dati. Ako sam ne goriš, kako ćeš drugoga važgati? Ako sām nimaš Boga, u duši u srcu ne moreš ga drugomu dati, jer ne moremo dati, ča nimamo. Zaman najlipši govor, predavanje o Bogu. Ljudi posluhnu, vidilo im se je, pa projdu tako, kako su i došli. ćemo dojti i drugi put velu, kao da bi bilo predavanje o Bogu, vjeri, nekakova zabava, a ne najvažnije pitanje na život i smrt. Tako je, pitanje Boga je na život i smrt. Ni pametno živiti bez Boga, a još manje mudro umriti. Zato darovati Boga ljudem, većega dara im ne moremo dati. Potribna je materijalna pomoć onim, ki su u stiski. Ali hrana se potroši, pinez se izdaje, pa ne ostane ništa.
Nije li Jezuš po povekšavanju kruha odmah govorio o Presvetom oltarskom sakramentu. Nije li htio reži, prvo nek bi bio človika ozdravio: oprošćeni su ti grihi. On nam hoće dati vjekovječni kruh. On nam ne nek učnju daje, nego i sebe. On je ta, ki je kao rič, tijelom postao. Bio je ljubav, dao sve od sebe i život za nas. Ne nek ovo ili ono nam je dao, nego samoga sebe. Majka Terezija, nije li ona svoj život dala za siromahe, bolesne, beskućnike? Ona kao da ne bi bila imala svojega vlašćega života. Vas svoj život posvetila je drugim. Bila je i ona živo Evandjelje.
O Bogu govoriti, kao o nekom, ki postoji, ki je u raju, je premalo. Kako je i premalo govoriti o jednom človiku, ki je daleko od nas, ča imamo od njega? O tom Bogu moramo govoriti, ki nam je blizu, koga smo potrošili pri sv. pričešćanju, s kim smo se nahranili. Bog se je rodio u Betlehemu, ali Betlehem more biti svaka naša hiža. Marija ga je rodila s dušom i tijelom, mi ga samo u duhu moremo roditi, ali more prebivati med nami kao u Mariji: I rič je tijelom postala i med nami prebivala, a prebiva i sada. Rodi se on u srcu mnogih i danas. Ima kristoforusov med nami. Dilu si ga ljudi med sobom u ljubavi. Svagdir, kade ljubav živi, živi Bog.
Ali i danas mnogi i mnogi od Boga nek novac, dobrostanje čekaju. Ali novac nam uopće Bog ne dili, niti očividno ne ozdravi ljude, ako ih je Jezuš ozdravljao, onda ča nam daje, ništa? Ča si moremo od njega očekivati? Ako niti pineza, niti zdravlja, niti dobrostanja, onda to drugo, to najvažnije, vjeru, ljubav, takovu ljubav, kako ju je Majka Terezija imala i ozdravljala je ljude, hranila, povila, liječila. Ča to nije čudo Božje, ča Bog kroz ljubav i danas ne čini čuda? Ako bi mi imali već vjere i već ljubavi, bilo bi i već čudov na zemlji. Čudo bili bi mi sami, ki čuda stvaramo. Da, Jezuš je živio med nami, nije imao ništa, i još je mnoge obogatio, ne s zemaljskim dobrom, nego duševnim. Zanimljivo je, da uz Jezuša nigdor nije zabogatio, niti Judaš ne. A on se je ufao, da će dojti do pinez uza njega, ali ništa iz svega toga i zato se je razočarao i prodao ga za jednu malu svoticu od trideset srebrnjakov. Trideset srebrnjakov bilo je njemu već vridno, nek Jezuš iako je u njegovo ime čuda činio, sve to mu ništa nije reklo. Tako je i danas. Ča mi vjera donese, pitaju se mnogi. Ništa drugo, nek da moram crikveni porez plaćati, a to je malo, zato van iz Crikve.
A koliko je tužnih ljudi med nami, depresivni, a imaju svega. Ča ovim fali, pinez, ne. Onda ča, Bog sām. Depresija je bolest duha i ne more ovakovim pomoć nikakova psihijatrija, samo Bog. Ali ča, ako vjere nima. Onda nosi svoju depresiju do groba. Ča nam nije Bog upravo kao liječnik duše najpotribniji? Mnogo je bolesnih na tijelu, ali još već na duhu.
Zato Bog, zato dati Boga ljudem, zato ljude „zaraziti, inficirati“ s Bogom, jer nek oni ćedu ozdraviti, ki su inficirani s Bogom. Zato i ov naslov, ov izazov, da se približimo Bogu tako blizu, da nas bude mogao infekcirati sa svojom ljubavlju.                    p
 

Kategorije