Sve je tajna, naš život, narav, cvijeće, živine, svaki život, ki iz zemlja zvira. Kako ne bi bio sām Bog tajna, tajna rodjenje Božje na svit. On Bog nas pohodi na Božić, ki je najveća tajna svita. Zato mnogi ljudi ne vjeruju u njega. Bog se rodi od človika, od jedne žene. Rodio se je na svit kako svaki od nas. Bog, nemoćno dite leži u jaslica i pogiba svemoćni Bog, pred nemoćnim Herodešem.
 

A nima većega veselja, nek kad človik gleda jedno nemoćno dite. To je htio Bog, nemoćno dojti na svit, da se ga nigdor ne boji, nego se svaki raduje nad njim, kako se radujemo nad svakim ditetem.

U »Knjigi mudrosti« čitamo: „Dok je mirna tišina sa svim vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svojega, spustila se je tvoja svemoguća rič s nebesa.“ /Knjiga mudrosti/18,14./

Bog se u velikoj poniznosti, u slabosti pojavi med nami u Betlehemu. Bog kao Dite med nami, da mu se svi veselimo, kot se veselimo svakomu ditetu, ko dojde na svit. Kao dite dojde med nas i umre opet nemoćno na križu. Sve ovo nek ti znaju vjerovati, ki ljubu, jer Bog se je iz ljubavi rodio med nas i za nas. Rodjenje Jezuševo na svit nije bila nikakova senzacija. Ne palača, nego štala mu je dala mjesta za rodjenje. Židovi su čisto drugoga Mesijaša čekali i ga čekaju do dan danas.

Bog se rodi u plenica povit, kako svako rodjenče, nemoćno, pomilovanja vridno. Ovo nek ti ljudi razumu, ki su poniznoga srca, jer Bog sam je najponizniji. Nigdor se ne more tako diboko prignuti pred Bogom, da se Bog ne bi još poniznije prignuo pred njim.

Nije bilo čuti fanfarov, kad se je Jezuš rodio, sve je išlo, pripetilo se u najvećoj tišini. Ali svim su se razveselila lica, kad su ga zagledali, pastiri, mudraci. Tako je kao u tramvaju. Ljudi sidu zamuknuti. Ali kad stigne jedna majka s ditetom u tramvaj, svi se probudu, gledaju u lice jednomu nekrivičnomu ditetu u oči. Sve se premini, svi nastanu vedri, radosni.

To je za nas ov mali Jezuš, da se zagledamo u njega i se veselimo, Bog nas je tako ljubio i nas ljubi danas i uvijek, da mu se veselimo, radujemo, da nas božićno veselje sprohadja do groba. Imat Božić u srcu, to je najveće veselje. Radovati se s malim Jezušem do smrti. Danas na dan rodjenja Jezuševoga nastanu još i najtvrdja, najmrzlija srca, barem ako i za kratko ali nastanu radosni, veseli. Maloga Jezuša moru svi naslijediti, pojerbati, a Marija nam ga je svim ostavila za jerb. A morem vas svit naslijediti, ako nisam naslijedio maloga Jezuša, siromah sam ostao.

Zanimljivo je, da su još i poganski filozofi, kao i Confucij prorokovali, da će dojti s neba jedan svetac, ki je sveznajuć i sjediniti će nebo sa zemljom. Po riči Tacitusa filozofa, pogana, ki je govorio o ljudi na Istoku, ki su čekali upravo pred vrimenom Jezuševim rodjenjem, da će se roditi svemogući vladar, ki će se roditi u Izraelu. /Hist. V.13./ I zaista, ča je Tacitus prorokovao, spunilo se je, rodio se je Kristuš, Spasitelj svita.

Na Božiće se pripravljamo na rodjenje jednoga Diteta, čija ljubav će ispuniti svit. Vas svit svečuje ov dan. Bog nam daje srce, ljubav za božićni dar. Ljubav za ljubav, to smo dužni dati svojim dobročiniteljem. A Bogu, ki je ljubav sām, ne bi davali za dar svoju ljubav? Srce za srce, ljubav za ljubav, sjediniti se u ljubavi s Bogom i človikom! Je ča lipšega na svitu? To je Božić, to neka nam daruje, ta mali Jezuš, ki je u ljubavi stupio med nas.

p