Glazbena kritičarka nas ovom prilikom podsjeća i na to da je Lisztov koncert u Zagrebu bio takaj i politikum. Zdenka Weber: „U ovom ljetu glazbeni svit obilježava dvi obljetnice skladatelja čiji opus nisu samo znatno obogatili europsku glazbu nego su i doprinesli nje razvoju u smiru utemeljenja novih oblikov i novoosvojenih slobod glazbenoga jezika. Ugarskoga skladatelja Franza Liszta (Ferencz Liszt Doborján, Rajnof, Raiding, danas u Austriji, * 22. oktobra 1811. - † Bayreuth, 31. julija 1886.), koga se spominjamo u prigodi 200. obljetnice rodjenja tr o austrijskom skladatelju češkoga porijekla Gustava Mahlera. (...)

Zagrebačka publika u Koncertnoj dvorani V. Lisinskoga je u dvi večeri imala prigodu čuti značajna djela ovih dvih majstorov, jer je Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Nikše Bareze 10. februara izveo Lisztovu »Simfoniju o Faustu«, S. 108.
(...) Franz Liszt, skladatelj, pijanist, dirigent, pedagog i glazbeni pisac, počeo je, uz očevu poduku iz klavira, nastupati jur u dičačkoj dobi, a studiji u Beču kod Carla Czernyja i kasnije u Parizu, osposobili su ga za karijeru, klavirskoga virtuoza. Kada je krajem 1830-ih ljet krenuo u pohod na koncertne podije Europe, izazvao je pravu „lisztomaniju“, bezgranično divljenje pred umijećem svladavanja najzahtjevnijih pijanističkih zadatkov, ke je nesmiljenom žustrinom upeljao i u vlastita djela pisana za glasovir.

Valja reći da je skladateljsku poduku u Beču dostao od uglednoga dvorskoga majstora Antonija Salierija, a u Parizu se sprijatelji s Frédéricom Chopinom, čija je djela izvodio na savršeni način, komu se je divio i sām slavljeni poljsko-francuski „pjesnik klavira“. Trijumfalne Lisztove turneje i ponos kim su Madjari pratili njegove nastupe, dopeljali su ga kao perjanicu madjarske nacionalne kulture i u Zagreb 27. julija 1846. lj., kao madjaronsku protutežu probudjenomu hrvatskomu nacionalnomu pokretu. Otkako je 1849. ljeta Liszt prihvatio službu dvorskoga ravnatelja u poznatom nimškom kulturnom središću Weimaru, gradu u kom su živili klasiki nimške književnosti Johann W. Goethe (1749. —1832.) i Friedrich von Schiller (1795. — 1805.), započelo je razdoblje njegovih dirigentskih uspjehov i skladateljskoga pregnuća, osobito na području novoga orkestralnoga oblika, programno koncipirane simfonijske pjesme, čiji je bio utemeljitelj. Samo letimično valja spomenuti Lisztov privatni život, dugoljetnu vezu s groficom Marie d’Agoult, s kom je imao i kćerku Cosimu, kasniju suprugu njegovoga prijatelja i obožavanoga skladatelja Richarda Wagnera, kao i podatak da je bio gorljivi katoličan ki je u kasnijem životu postao franjevac trećoredac i primio zaredjenje kao abbé (opat). Osim toga Liszt je bio poznat kao dobročinitelj, pomagao je mladim glazbenikom, prijateljevao s najuglednijimi skladatelji svojega vrimena, s Hectorom Berliozom, Camilleom Saint-Saënsom, Edvardom Griegom i Alexandrom Borodinom, a bio je zaslužan i za postavljanje spomenika Ludwigu Beethovenu u Bonnu, ki je Liszta upoznao kao „čudo od diteta“ i prorekao mu sjajnu budućnost. Uopće Liszt je živio vrlo intenzivno, a njegovo zanimanje za književnost je rezultiralo djeli velebnih dimenzijov kako su »Simfonija Dante« i »Simfonija o Faustu«. Ova potonja ku smo čuli u Zagrebu 10. februara, vrlo je samosvojan slijed trih stavkov posvećenih Faustu, Gretchen i Mefistu, liki iz Goetheovoga legendarnoga »Fausta«, a ke odlikuje ingeniozna orkestracija inspiranih melodijskih, harmonijskih  i ritmičkih elementov. Djelo je bilo praizvedeno u Weimaru 1855. pod skladateljevim dirigentskim peljanjem, a prvom predstavljanju su bili nazoči Berlioz i Wagner, dva skladatelji zaslužnih za razmicanje granic orkestralnoga sloga. Lisztove „tri karakterne studije“, kako je nazvao svoju »Simfoniju o Faustu«, eklatantan su primjer programne glazbe, opsežnih dimenzijov i s iznimnimi harmonijskimi transformacijami, kao vrhunci pregnantnoga glazbenoga jezika tzv. novonimške škole, čiji je upravo Liszt bio jedan od najznačajnijih predstavnikov. (...)
Na prvom dijelu nastupa Simfonijskoga orkestra Hrt-a je kao solist u Lisztovom »Prvom klavirskom koncertu u Es-duru, S. 124«, djelu nevjerojatne tehničke bravure, nastupio vrstan solist, austrijski pijanist Christoper Hinterhuber.