Zač su Hrvati iz Hrvatske drugačiji nego Gradišćanski Hrvati? 

Gradišćanski Hrvati jur pol tisućljeća dugo već ne participiraju u hrvatskoj povijesti. Oni su u svojoj novoj domovi­ni prešli različne povijesne epo­he i su bili uvezani u različne političke sisteme. Gradišćanski Hrvati nisu u stanju razumiti posljedice komunizma na men­talitet Hrvatov u Hrvatskoj. Ovde kolidiraju dvoja osvido­čenja, a na svako su uticali svojevrsni kulturni procesi, ki su se ugravirali u jezik, u kom se zrcali tipična kultura. Različne kulturne memorije ote­ža­­vaju interakciju. Gradiš­ćan­ski Hrvati i Hrvati iz Hrvatske su si tudji.

Različne povijesnojezične činjenice

U onom petstoljetnom vrimenu, u kom su Hrvati bili na­stanjeni u različni domovina, je bilo Ilirsko gibanje, ko u Hrvatskoj zovu Ilirski pokret.  Stoprv kasnije će se ispostaviti, da je to gibanje za gradiš­ćanskohrvatski jezik bilo fatal­no. U tom vrimenu je štokav­ski dijalekt podignut u rang književnoga jezika. Štokavski je dijalektalna grupa, u ku ne ubrajamo gradišćanskohrvat­ski idiom, ki bazira na čakavici (prisp. Neweklowsky 2010: 20), na koj su pisani Rječniki (iz 1982. i 1991. ljeta) i Gramatika (2003. ljeta). Profesor Josip Hamm je u uvodu Nim­ško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskoga rječnika to egzaktno izrazio: „Die burgenländischen Kroaten — ohne nennenswerte kulturelle oder literarische Kontakte mit dem Mutterland — schufen, angewiesen auf sich selbst, so manche eigene Sprach­form. Syntak­tisch standen sie unter deu­tschem, phone­tisch zum Teil auch unter ma­djarischem Ein­fluß und schu­fen eine boden­ständige, eigene Schrift­spra­che, die sich erst in letzter Zeit bemüht, sich dem Schriftkroatischen […] in gewissen äu­s­seren Formen anzugleichen.“ (1982: 15)

Kako da je skrsnuo hrvatski jezik?

S Bečan­skim književnim do­govorom, ki je potpisan 1850. ljeta su pe­ljajući srpski i hrvat­ski pisci riskirali eksperiment fuzioniranja srpskoga i hrvat­sko­ga jezika. Imali su viziju, da ostvaru srpskohrvatski jezični ko­ncept. Za književni jezik je izibran novoštokavski ijekav­ski dijalektalni tip, takozvani južni dijalekt Hercegovine (pri­sp. Barić et al. 1997: 30). Tim je iz toga saveza isklju­čen čakavski jezik. Hrvatski jezik kot se govori u Hrvatskoj se je rapidno počeo udaljivati od gradišćanskohrvatskoga jezika i obrnuto. Preimenova­njem hr­vatskoga jezika u srpskohrvat­ski jezik je ope­ča­ćena distan­ca med gradišćanskohrvatskim i hrvatskim jezikom. Po Drugom svitskom bo­ju je počelo inten­zivno srbiziranje hrvatskoga jezika. S „Deklaracijom o polo­žaju i nazivu hrvatskoga knji­ževnoga jezika“ (ibid. 36) su se 1967. ljeta ugledne institu­cije počele od­pirati političkim represijam protiv hrvatskoga jezika. U vrimenu komunizma nije bilo dopušćano, da se hrvatski jezik zove hrvatski. Sto­prv od nezavisnosti Hrvatske (1991.) se hrvatski jezik u Hrvatskoj prirodno more razvija­ti. Hrvatski jezikoslovac i kroa­tist, Dalibor Brozović, je u svo­jem članku „Iz povijesti hrvat­skog jezika“ (1998.) opisao mukotrpno stanje hrvatskoga jezika. Već o tom drugi put.

(Agnjica Csenar-Schuster)