Kada je Hrvatski Narodni Tanač za vrime bolševističke Ugarske prestao 1919. ljeta svojim djelovanjem su Hrvati ostali prez organiziranoga peljačtva. NN su zdvojno zakriknule Ča će bit s-nami hervati? Odgovor na to pitanje je došao od Martina Meršića st., ki je već na Lovrenči 1919. ljeta u Filežu prihvatio nujno sprogovorenu ideju mjenovskoga školskoga direktora Ivana Dobrovića i ljeto dan kašnje koracao prema ostvarenju.
Prvi korak je bio izdjelanje štatutov u ki se je ugledao na već postojeća društva u Ugarskoj, tako na nimško „Dunántúli német közművelődési Egyesület“ (Transdanubijsko nimško općenaobrazbeno društvo). U drugom je koraku iskao legitimaciju, ku si je dao od spravišća hrvatskih školovani u Šopronu 20. septembra 1920. i po tom malom djelatnom grupom predjelao pravila isto u jednom sastanku 7. februara 1921.
Težišća djelovanja po statuti su bili:
- čuvati hrvatski jezik u obitelji, školi u društvu;
- širiti općenitu i specijalnu znanost kroz knjige, novine, knjižnice, pjesme i buduće muzeje;
- socijalno podupiranje u obliku svakorjačke pomoći, štipendijov, potporov i zabava i konačno;
- skrbit se za nadležnosti malih seljakov, rukotvorcev (ne veli ali ništ za djelače).
Nadalje se je potvrdila i nakana popisa svih Hrvatov, da bi se bar statistički ustanovilo koliko je Hrvatov u toj krajini, jer se je do sada zgledalo samo na županijske strukture. U NAŠI NOVINA, kašnje i u HRVATSKI NOVINA se je pisalo o toj tematiki, a »Ljetna knjiga HKD« je 1930.
objelodanila rezultate Martin Meršić st. I još jedna točka se more zviditi, ka je nastala središnjoj egzistencijalnoj točki, a to je preorijentacija u politiki, postavljenje pitanja: kakovu politiku za Hrvate? Austrijske političke prilike su po sadržaju i po praksi bile čisto drugačije od ugarskoga zastaranoga virilističkoga sistema a to je bilo dost teško popasti u hungarizmu uvježbanim Hrvatom.
Utemeljenje je bilo 28. aprila 1921. ljeta u Šopronu u „Katolikus kör“ (Katoličansko kolo) uz veliku nazočnost zastupnikov, (akoprem su neki krugi svitili svojom odsutnošćom). Veljek na početku se je zaključilo da će se govoriti samo hrvatski, ovo je hrvatsko spravišće! Tematski je išlo za statute, za peljačtvo i ime društva. Po opširnoj debati su statute prihvatili i bili su odobreni od upravitelja Zapadne Ugarske grofa Sigrayja. U pitanju peljačtva je bila duža debata i na izbor su bili vulkaprodrštofski farnik Žiga Kovač, Martin Borenić školnik Pajngrta ali su na kraju pritisnuli Martina Meršića st. za predsjednika.
U pitanju naziva je na početku isto nastao mali zblud. Meršić st. je mislio na „Miloradić društvo“, po ugarskom literarnom uzoru, no Meršić-Miloradić je to pismom od 9. 9. 1920. odbio i tako je došlo HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO.
Sada je peljačtvo počelo i hektično djelovanje u najvažnijem pitanju priključenja zapadne Ugarske Austriji. HKD se je odlučilo za ugarsku opciju, u tom poslu imala peticiju (bez uspjeha) pred komisijom Antanate u Šopronu 18. augusta 1920., organiziralo prougarske demonstracije u Šopronu, Sambotelu, Borti, Rajnofu. Počela je i nekakva bitka s letki u pitanju glasovanja u Šopronu s hrvatskim odiljenjem „Ödenburger Heimatdiensta“. U pitanju političkoga i kulturnoga zastupničtva je pak došlo do nesporazuma s Ivanom Čukovićem, ki se je izlučio iz pokreta, i Kolomanom Tomšićem, ki je pak pokrenuo protivnovine HKD-u i tako zabetonirali dvojako usmirenje u Austriji. Morebit je angažiranje HKD-a kod »Hrvatske stranke« kod prvih izborov u Austriji zadalo i smrtni udarac prvomu HKD-u u Gradišću i karijeri njegovoga peljača Martina Meršića st., ki rezignirano piše: Moje političko progonstvo.
I Hrvati u Beču su se organizirali u „Gradišćanskom hrvatskom društvu u Beču“, ko je postavio Klimpušac Mate Jurasović 12. marca 1923. i na početku imalo jur oko 200 članov. Orijentacija je ovde bila već na djelački, službenički sloj, trudenje na držanje neutralnoga političkoga usmirenja.
(NB)