Kada je Hrvatski Narodni Tanač za vrime bolševisti­čke Ugarske prestao 1919. ljeta svojim djelovanjem su Hrvati ostali prez organiziranoga peljačtva. NN su zdvojno zakriknule Ča će bit s-nami hervati? Odgovor na to pitanje je došao od Martina Meršića st., ki je već na Lovrenči 1919. ljeta u Filežu prihvatio nujno sprogovorenu ideju mjenovskoga školskoga direktora Iva­na Dobrovića i ljeto dan kašnje koracao prema ostvarenju.
Prvi korak je bio izdjelanje štatutov u ki se je ugledao na već postojeća društva u Ugarskoj, tako na nimško „Dunántúli német közmű­velődési Egyesület“ (Transdanubijsko nimško općenaobrazbeno društvo). U drugom je koraku iskao legitimaciju, ku si je dao od spravišća hrvatskih školovani u Šopronu 20. septembra 1920. i po tom malom djelatnom grupom predjelao pravila is­to u jednom sastanku 7. februara 1921.

 

Težišća djelovanja po statuti su bili:

  1. čuvati hrvatski je­zik u obitelji, školi u društvu;
  2. širiti općenitu i specijalnu znanost kroz knjige, novine, knjižnice, pjesme i buduće mu­zeje;
  3. socijalno podupiranje u obliku svakorjačke pomoći, štipendijov, potporov i zabava i konačno;
  4. skrbit se za nadležnosti ma­lih seljakov, rukotvorcev (ne veli ali ništ za djelače).

Nadalje se je potvrdila i nakana popisa svih Hrvatov, da bi se bar statistički ustanovilo koliko je Hrvatov u toj krajini, jer se je do sa­da zgledalo samo na žu­panijske str­ukture. U NAŠI NOVINA, ka­š­nje i u HRVATSKI NOVINA se je pisalo o toj tematiki, a »Ljetna knjiga HKD« je 1930.

 

objelodanila rezultate Martin Mer­šić st. I još jedna točka se mo­re zviditi, ka je nastala središ­njoj egzistencijalnoj točki, a to je preorijentacija u politiki, postavljenje pitanja: kakovu po­litiku za Hrvate? Austrijske političke prilike su po sadržaju i po praksi bile čisto drugačije od ugarskoga zastaranoga viri­lističkoga sistema a to je bilo dost teško popasti u hungariz­mu uvježbanim Hrvatom.

 

Utemeljenje je bilo 28. ap­ri­la 1921. ljeta u Šopronu u „Ka­tolikus kör“ (Katoličansko ko­lo) uz veliku nazočnost zastu­p­nikov, (akoprem su neki krugi svitili svojom odsutnošćom). Veljek na početku se je zaklju­čilo da će se govoriti samo hrvatski, ovo je hrvatsko spraviš­će! Tematski je išlo za statute, za peljačtvo i ime društva. Po opširnoj debati su statute pri­hvatili i bili su odobreni od upravitelja Zapadne Ugarske grofa Sigrayja. U pitanju pelja­čtva je bila duža debata i na izbor su bili vulkaprodrštofski farnik Žiga Kovač, Martin Bo­renić školnik Pajngrta ali su na kraju pritisnuli Martina Mer­šića st. za predsjednika.

 

U pitanju naziva je na po­četku isto nastao mali zblud. Meršić st. je mislio na „Miloradić društvo“, po ugarskom literarnom uzoru, no Meršić-Miloradić je to pismom od 9. 9. 1920. odbio i tako je do­š­lo HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO.

 

Sada je peljačtvo počelo i hektično djelovanje u najvažnijem pitanju priključenja zapadne Ugarske Austriji. HKD se je odlučilo za ugarsku opci­ju, u tom poslu imala peticiju (bez uspjeha) pred komisijom Antanate u Šopronu 18. augu­sta 1920., organiziralo prougarske demonstracije u Šopro­nu, Sambotelu, Borti, Rajnofu. Počela je i nekakva bitka s let­ki u pitanju glasovanja u Šopronu s hrvatskim odiljenjem „Ödenburger Heimatdiensta“. U pitanju političkoga i kulturnoga zastupničtva je pak do­š­lo do nesporazuma s Ivanom Čukovićem, ki se je izlučio iz pokreta, i Kolomanom Tom­ši­ćem, ki je pak pokrenuo protivnovine HKD-u i tako zabetonirali dvojako usmirenje u Austriji. Morebit je angažira­nje HKD-a kod »Hrvatske stran­ke« kod prvih izborov u Austriji zadalo i smrtni udarac pr­vomu HKD-u u Gradišću i ka­rije­ri njegovoga peljača Martina Meršića st., ki rezignirano pi­še: Moje političko progonstvo.

 

I Hrvati u Beču su se organizirali u „Gradišćanskom hrvatskom društvu u Beču“, ko je postavio Klimpušac Mate Jurasović 12. marca 1923. i na početku imalo jur oko 200 čla­nov. Orijentacija je ovde bila već na djelački, službenički sloj, trudenje na držanje neutralnoga političkoga usmire­nja.

(NB)

Kategorije

Slike