Petar Tyran

S novim školskim ljetom se samo po sebi opet p­o­javljuje pitanje koliko se uču, bolje rečeno koliko se još more podučavati hrvatski u oficijelno dvojezični ali i drugi osnovni škola Gradiš­ća. A je legitimno pogledati i prik granice u Madjarsku i Slovačku kako onde podu­ča­vaju hrvatski (ako uopće) i k­a­ko je, recimo s nimškim u Ju­žnom Tirolu, Italiji ili u Da­n­skoj ali, naravno npr. i u Ma­djarskoj. Zato već je ovo pita­nje podučavanja hrvat­sko­ga prik granice opet aktu­al­no, jer su se u zadnji čas p­o­javile vrlo jake inicijative u ki se naglašava prikgranična s­u­radnja pred svim i u pogledu na očuvanje hrvatskoga jezika. Jedno je nova TV-emisija Mi Hrvati po inicijativi Hrvatskoga kulturnoga i dokumentarnoga centra, tj. Marti­na Ivančića na privatnom kanalu W24 ali i na veliko i glasno pri shodišći najavljeno utemeljenje novoga prikgra­ničnoga hrvatskoga ku­ltur­n­o­ga društva »Hrvat S.A.M.«

Ali imamo jur dugo: Orf-Gradišće ki u svojoj hrvat­skoj TV-emisiji dnevno na regionalnom programu emitira 40 minut radio-emisijov na hrvatskom (18.05-18.45) plus dodatno još pandiljak 25 minut (20.05-20.30) a hr­­vatska društva u Gradišću i Beču jur od svojega uteme­lj­e­nja, dakle jur već od 80 ljet dugo brinu o Hrvati s onkraj granice, to znači i izvan austrijskoga dijela Gradišća.

U pogledu na dvojezično školstvo Hrvati i Hrvatice u Austriji teoretski bi bili u naj­boljem položaju. Ovde je Ma­njinskim školskim zakonom u glavni crta odredjeno dvoje­zi­čno podučavanje. Ali se m­a­lo kade kaže takova razlika iz­med teorije i prakse kako u dvojezičnom podučavanju u austrijskom Gradišću. Jezi­čna kompetencija na hrvat­skom najzaduje i je u mnogi seli kod školarov jur snižena na nula posto, dakle na ništ — a to prem zakonski odredjenoga dvojezičnoga školstva.

O tom zač je to tako i zač se jezik zgublja prem povolj­nih zakonskih uvjetov se je jur toliko diskutiralo, pisalo a i zvanično i znanstveno ras­pravljalo, da bi to popunilo velike folijante.

No, je činjenca, da roditelji dici čudakrat već ne m­oru da­lje dati hrvatski je­zik, jer ga sami ne znaju. Nisu se ga ni doma dovoljno na­u­čili, niti ne u čuvarnici a niti ne kašnje u školi. Hrvatski u mnogi slu­čaji, mnogi dvojezični seli kod dice već nije ni materinski ni očev jezik. Da­kle se i u škola već ne more podučavati ma­te­­ri­­nski jezik na ta način kako se to (znamda) koč kada prije.

Imerzija, dakle podučava­nje jedan tajedan na nimškom a onda jedan tajedan po hrvat­sku se u ovom čini kao dar s neba. Ali će se to pokusiti za­sa­da samo u sridnjem i na n­e­ki škola u južnom Gradiš­ću. A ča je sa sjeverom? Samo u Pandrofu na službeno dvojezičnoj osnovnoj školi je već školarov nego na svi dvojezični škola sridnjega i južnoga Gradišća skupa.

Kategorije