S novim školskim ljetom se samo po sebi opet pojavljuje pitanje koliko se uču, bolje rečeno koliko se još more podučavati hrvatski u oficijelno dvojezični ali i drugi osnovni škola Gradišća. A je legitimno pogledati i prik granice u Madjarsku i Slovačku kako onde podučavaju hrvatski (ako uopće) i kako je, recimo s nimškim u Južnom Tirolu, Italiji ili u Danskoj ali, naravno npr. i u Madjarskoj. Zato već je ovo pitanje podučavanja hrvatskoga prik granice opet aktualno, jer su se u zadnji čas pojavile vrlo jake inicijative u ki se naglašava prikgranična suradnja pred svim i u pogledu na očuvanje hrvatskoga jezika. Jedno je nova TV-emisija Mi Hrvati po inicijativi Hrvatskoga kulturnoga i dokumentarnoga centra, tj. Martina Ivančića na privatnom kanalu W24 ali i na veliko i glasno pri shodišći najavljeno utemeljenje novoga prikgraničnoga hrvatskoga kulturnoga društva »Hrvat S.A.M.«
Ali imamo jur dugo: Orf-Gradišće ki u svojoj hrvatskoj TV-emisiji dnevno na regionalnom programu emitira 40 minut radio-emisijov na hrvatskom (18.05-18.45) plus dodatno još pandiljak 25 minut (20.05-20.30) a hrvatska društva u Gradišću i Beču jur od svojega utemeljenja, dakle jur već od 80 ljet dugo brinu o Hrvati s onkraj granice, to znači i izvan austrijskoga dijela Gradišća.
U pogledu na dvojezično školstvo Hrvati i Hrvatice u Austriji teoretski bi bili u najboljem položaju. Ovde je Manjinskim školskim zakonom u glavni crta odredjeno dvojezično podučavanje. Ali se malo kade kaže takova razlika izmed teorije i prakse kako u dvojezičnom podučavanju u austrijskom Gradišću. Jezična kompetencija na hrvatskom najzaduje i je u mnogi seli kod školarov jur snižena na nula posto, dakle na ništ — a to prem zakonski odredjenoga dvojezičnoga školstva.
O tom zač je to tako i zač se jezik zgublja prem povoljnih zakonskih uvjetov se je jur toliko diskutiralo, pisalo a i zvanično i znanstveno raspravljalo, da bi to popunilo velike folijante.
No, je činjenca, da roditelji dici čudakrat već ne moru dalje dati hrvatski jezik, jer ga sami ne znaju. Nisu se ga ni doma dovoljno naučili, niti ne u čuvarnici a niti ne kašnje u školi. Hrvatski u mnogi slučaji, mnogi dvojezični seli kod dice već nije ni materinski ni očev jezik. Dakle se i u škola već ne more podučavati materinski jezik na ta način kako se to (znamda) koč kada prije.
Imerzija, dakle podučavanje jedan tajedan na nimškom a onda jedan tajedan po hrvatsku se u ovom čini kao dar s neba. Ali će se to pokusiti zasada samo u sridnjem i na neki škola u južnom Gradišću. A ča je sa sjeverom? Samo u Pandrofu na službeno dvojezičnoj osnovnoj školi je već školarov nego na svi dvojezični škola sridnjega i južnoga Gradišća skupa.