Zainteresirani studenti na Stručnoj visokoj školi u Željeznu, ki se zanimaju za hrvatsku tematiku i problematiku su sudjelovali pri »Željezanski Europski dani« i su pri tom bacili još posebno svitlo i na gradišćanske Hrvate. To je zapravo bila velika stvar i ne more se dosta hvaliti organizatoricam gospodjam Tonki Semmler-Matošić i Ireni Zavrl. Tri glavni referati su pokusili dati povijesni pregled i današnje djelovanje u pogledu na Hrvate u pokrajini Gradišće i prik državnih granic (J. Marko Vuketić, Stanko Horvat i Martin Ivančić) a tri grupice studentov i studentic su se u svoji kratki prezentacija bavile gradišćanskohrvatskim jezikom, hrvatskimi običaji i hrvatskom muzikom.
ŽELJEZNO — Dr. Markus Vuketić, Veleposlanik Republike Austrije u Republiki Slovačkoj, rodjeni Pandrofac dao je povijesni pregled o sudbini i razvijanju Hrvatov na ovom nekadašnjem zapadnougarskom području. Pokazao je i na to, da su Hrvati u Dolnjoj Austriji morali preboliti i religijske boje i je došao do zaključka da „dojde ta trenutak kada se človik utrudni, da svenek bude nešto posebnoga“ i je naglasio da „jezik živi od toga, da je jezik obrazovanja (ča nije slučaj kod gradišćanskih Hrvatov), a kao dijaspora nismo sudjelovali u jezičnom razvitku u današnjoj Hrvatskoj“. Nadalje je istaknuo prispodobu da „srpski je s hrvatskim vjerojatno bliži nego hrvatski standardni od gradišćanskohrvatskoga“ Vuketić je govrio i o „466 ljet trudnoće, umora kod Hrvatov na ovom području“ i je citirao austrijskoga ministra znanosti Töchterle-a „Jeziki stvaraju svite“. U pogledu na jezik i jačke istaknuo je Vuketić kako „gradišćanskohrvatski jezik i jačke gradišćanskih Hrvatov stvorili su posebno bogatstvo, pred svim i za Austriju. Posebnost je za Austriju, da na svojem teritoriju ima slavski svit, kakovoga nigdir drugdir nima“ i je naglasio kako „ćutim da pripadam dvim kulturam i svitom“. Veleposlanik Vuketić je jasno rekao, da „ne tribamo se svaki put ponovno dokazivati, kako dobri smo, naime, samo da smo ovde je jur jako čuda i zapravo dost!“.
Predsjednik Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću ddr. Stanko Horvat je takaj dao povijesni pregled o „480 ljet Hrvati na području kada danas živu takozvani gradišćanski Hrvati“ i je posebno podcrtao kako se je „kih 150.000 ljudi selilo a pak i naselilo u kih 200 sel“. Govorio je i o tom da je tada reformacija bila istovjetna s nimški, reformiran = ugarski a katoličanski = hrvatski. Horvat je naglasio kako je, naravno, u povijesti bilo kulturne razmjene s hrvatskom maticom, jer su npr. furmani, i tršci sobom donesli knjige u zapadnu Ugarsku (…) a 1933. ljeta su pri velikom shodišću u štajerskom Celju svečevali »400 ljet gradišćanski Hrvati«.
S pogledom na današnju situaciju Horvat je istaknuo, da „u minulih 20 do 30 ljet bilo je ipak napretka u tom da smo se politički mogli ujedinati na već ča a pri tom ne smimo zaboraviti aspekt EU-pristupa Hrvatske. Uz ostalo je komunikacija nastala znatno bolja po padu željeznoga zastora“.
Martin Ivančić, predsjednik Hrvatskoga kulturnoga i dokumentarnoga centra u Željeznu i aktualni predsjednik hrvatskoga Savjeta za narodnu grupu, u odgovoru na veleposlanika M. Vuketića, rekao je kako „muka i patnja (Leiden) je bilo nešto skupnoga za cijelo stanovničtvo na ovom području. Gradišće je uvijek bila otvorena zemlja, sićnica (Schnittlinie). Ovde su svi tada trpili i patili. Skupna patnja je kovala i ostavila svoj pečat na ovoj regiji.“ Kako je rekao Ivančić „u prošlosti nije bilo važno čiju jačku jačim i ki jezik govorim, nego čiju vjeru sam prihvatio“ i je naglasio da „sve je funkcioniralo, kad su se ljudi bili našli na lokalnoj razini a pred svim imamo zahvaliti ugarskomu kralju Štefanu I. pred već od tisuć ljet, ki je tada stvorio okvir i uvjete od kih nima boljega modela kako širiti mnoštvo (Vielfalt) i toleranciju.“ Ivančić je govorio o „krutom cinizmu povijesti, da je nekada tako tolerantna Ugarska danas tako represivna i da postupa tako protiv prvanodržavnih pravil“.
Martin Ivančić je govorio o šacanji da je „danas u najboljem slučaju 80.000 pripadnikov gradišćanskohrvatske narodne grupe, ali su znanstveniki ustanovili da je potriban broj od barem 250.000 pripadnikov“ jedne narodne grupe da bi se mogla odupriti asimilaciji a tim nestanku kao takova zajednica“, i je dodao „ako od većine očekujemo, da se otvori, moramo i sami biti pripravni da se otvorimo“. Najveći problem Martin Ivančić vidi u tom da npr. samo 27% dice obitelji kade su obadva roditelji Hrvati ki još znaju hrvatski.
Predsjednik HKDC-a i motor u Hrvatskoj narodnoj visokoj školi Ivančić u svojem referatu je istaknuo djelovanje ove obrazovne ustanove sa sidišćem u Željeznu i spomenuo, da su jur stvorili depandansu Nvš u Slovačkoj (u Devinskom Novom Selu; op. ur.) a to namjeravaju u Ugarskoj. Tim bi i bio otvoren put za „Panonsku narodnu visoku školu“. Otvorio je i plan da bi npr. uz dvojezičnu biciklističku stazu na Poljanci priredili hrvatski kiritof i/li klanje (sautonc). „Većjezičnost mora biti od prednosti za cijelu regiju je naglasio Ivančić i je prezentirao studentom cijeli red produktov HKDC-a i HNVŠ-a. Otvorio je i plan povezivanja područja, odakle su današnji gradišćanski Hrvati nekada prošli, s timi seli u ki danas živu. U pogledu na njemu zavdanu temu na ovom »Željezanskom Europskom danu«, „Temelji suradnje Austrije i Hrvatske“ jasno je istaknuo kako „su gradišćanski Hrvati jako, jako vjerni Gradišćanci a isto tako i jako, jako, jako uvjereni Austrijanci, ki se ne želju dati okupirati (einvernehmen) od Hrvatske, a ako se to čini onda se pojavljuje distanca (…) Svi su bili jako srićni da ne tribaju biti Hrvati (za vrime boja; op. ur.) i da ne moraju nekoga ubiti samo kad nije Hrvat“. Ivančić je rekao, da su bili za vrime boja organizirali puno pomoćnih akcijov i da su primili dicu iz toga područja, svejedno da li su bili Hrvati, Bošnjaki ili Srbi i da su svim pomogli. U vezi s Hrvatskom predlaže „pažljiviji pristup narodnoj grupi, onda bi bilo čuda već moguće“.
(uredn.)