Zainteresirani studenti na Stručnoj visokoj školi u Že­ljeznu, ki se zanimaju za hrvatsku tematiku i problematiku su sudjelovali pri »Že­ljezanski Europski dani« i su pri tom bacili još posebno svitlo i na gradišćanske Hrvate. To je zapravo bila velika stvar i ne more se do­sta hvaliti organizatoricam gospodjam Tonki Semmler-Matošić i Ireni Zavrl. Tri glavni referati su pokusili dati povijesni pregled i da­našn­je djelovanje u pogledu na Hrvate u pokrajini Gradišće i prik državnih granic (J. Marko Vuketić, Stanko H­orvat i Martin Ivančić) a tri grupice studentov i studentic su se u svoji kratki prezentacija bavile gradiš­ćanskohrvatskim jezikom, hrvatskimi običaji i hrvat­skom muzikom.

 

ŽELJEZNO — Dr. Markus Vuketić, Veleposlanik Repub­like Austrije u Republiki Slovačkoj, rodjeni Pandrofac dao je povijesni pregled o sudbini i razvijanju Hrvatov na ovom nekadašnjem zapadnougarskom području. Pokazao je i na to, da su Hrvati u Dolnjoj Austriji morali preboliti i religijske boje i je došao do za­klju­čka da „dojde ta trenutak kada se človik utrudni, da svenek bude nešto posebnoga“ i je na­glasio da „jezik živi od toga, da je jezik obrazovanja (ča nije slučaj kod gradišćanskih Hrvatov), a kao dijaspora nismo sudjelovali u jezičnom razvitku u današnjoj Hrvatskoj“. Nada­lje je istaknuo prispodobu da „srpski je s hrvatskim vjerojatno bliži nego hrvatski stan­dardni od gradišćanskohrvat­skoga“ Vuketić je govrio i o „466 ljet trudnoće, umora kod Hrvatov na ovom području“ i je citirao austrijskoga minist­ra znanosti Töchterle-a „Jeziki stvaraju svite“. U pogledu na jezik i jačke istaknuo je Vuketić kako „gradišćanskohrvatski je­zik i jačke gradišćanskih Hrvatov stvorili su posebno bogatstvo, pred svim i za Austriju. Posebnost je za Austriju, da na svojem teritoriju ima slavski svit, kakovoga nigdir drugdir nima“ i je naglasio kako „ću­tim da pripadam dvim kulturam i svitom“. Veleposlanik Vuketić je jasno rekao, da „ne tribamo se svaki put ponovno dokazivati, kako dobri smo, naime, samo da smo ovde je jur jako čuda i zapravo dost!“.

 

Predsjednik Hrvatskoga kul­turnoga društva u Gradišću ddr. Stanko Horvat je takaj dao povijesni pregled o „480 ljet Hrvati na području kada da­nas živu takozvani gradišćan­ski Hrvati“ i je posebno pod­crtao kako se je „kih 150.000 ljudi selilo a pak i naselilo u kih 200 sel“. Govorio je i o tom da je tada reformacija bila is­tovjetna s nimški, reformiran = ugarski a katoličanski = hrvatski. Horvat je naglasio ka­ko je, naravno, u povijesti bilo kulturne razmjene s hrvatskom maticom, jer su npr. furmani, i tršci sobom donesli knjige u zapadnu Ugarsku (…) a 1933. ljeta su pri velikom shodišću u štajerskom Celju svečevali »400 ljet gradišćanski Hrvati«.

 

S pogledom na današnju situaciju Horvat je istaknuo, da „u minulih 20 do 30 ljet bilo je ipak napretka u tom da smo se politički mogli ujedinati na već ča a pri tom ne smimo zaboraviti aspekt EU-pristupa Hrvatske. Uz ostalo je komunikacija nastala znatno bolja po padu želje­z­noga zastora“.

 

Martin Ivan­čić, predsjednik Hrvatskoga kul­turnoga i do­ku­mentarnoga centra u Želje­znu i aktualni predsjednik hr­vat­skoga Sav­jeta za narodnu gru­pu, u odgovoru na veleposlanika M. Vuketića, rekao je kako „m­u­ka i patnja (Leiden) je bi­lo ne­što skupnoga za cijelo stanovničtvo na ovom području. Gra­dišće je uvijek bila otvorena zemlja, sićnica (Schnittlinie). Ovde su svi tada trpili i patili. Skupna patnja je kova­la i os­ta­vila svoj pečat na ovoj re­giji.“ Kako je rekao Ivančić „u pro­šlosti nije bilo važno čiju jačku jačim i ki jezik govorim, nego čiju vjeru sam prihvatio“ i je naglasio da „sve je funkci­oni­ralo, kad su se ljudi bili na­šli na lokalnoj razini a pred svim imamo zahvaliti ugarsko­mu kra­lju Štefanu I. pred već od tisuć ljet, ki je tada stvorio okvir i uvjete od kih nima bo­ljega modela kako širiti mno­štvo (Vielfalt) i toleranciju.“ Ivančić je govorio o „krutom cinizmu povijesti, da je nekada tako tolerantna Ugarska danas tako represivna i da postupa tako protiv prvanodr­žavnih pravil“.

 

Martin Ivančić je govorio o šacanji da je „danas u najbo­ljem slučaju 80.000 pripadnikov gradišćanskohrvatske na­rodne grupe, ali su znanstveniki ustanovili da je potriban broj od barem 250.000 pripad­nikov“ jedne narodne grupe da bi se mogla odupriti asimilaciji a tim nestanku kao takova zajednica“, i je dodao „ako od većine očekujemo, da se otvori, moramo i sami biti priprav­ni da se otvorimo“. Najveći problem Martin Iva­nčić vidi u tom da npr. samo 27% dice obitelji kade su oba­dva rodite­lji Hrvati ki još znaju hrvatski.

 

Predsjednik HKDC-a i mo­tor u Hrvatskoj narodnoj visokoj školi Ivančić u svojem referatu je istaknuo djelovanje ove obra­zovne ustanove sa si­dišćem u Željeznu i spomenuo, da su jur stvorili depandansu Nvš u Slovačkoj (u Devinskom No­vom Selu; op. ur.) a to namjeravaju u Ugarskoj. Tim bi i bio o­tvo­ren put za „Panonsku na­rod­nu visoku školu“. Otvorio je i plan da bi npr. uz dvojezičnu biciklističku stazu na Poljanci priredili hrvatski kiritof i/li kla­nje (sautonc). „Većjezičnost mora biti od prednosti za cijelu regiju je naglasio Ivančić i je prezentirao studentom cijeli red produktov HKDC-a i HNVŠ-a. Otvorio je i plan pove­zivanja područja, o­da­kle su današnji gradišćanski Hrvati nekada pr­ošli, s timi seli u ki danas ži­vu. U pogledu na nje­mu zavda­nu temu na o­vom »Željezan­skom Europskom danu«, „Te­melji suradnje Austrije i Hrvat­ske“ jasno je istaknuo kako „su gradišćanski Hr­vati jako, jako vjerni Gradiš­ćan­ci a isto tako i jako, jako, jako uvjereni Austri­janci, ki se ne želju dati okupirati (einverneh­men) od Hrvat­ske, a ako se to čini onda se pojavljuje distan­ca (…) Svi su bili jako srićni da ne tribaju biti Hrvati (za vrime boja; op. ur.) i da ne moraju nekoga ubiti samo kad nije Hrvat“. Ivančić je rekao, da su bili za vrime bo­ja organizirali puno pomoćnih akcijov i da su primili dicu iz toga područja, svejedno da li su bili Hrvati, Bošnjaki ili Srbi i da su svim pomogli. U vezi s Hrvatskom predlaže „pažljiviji pristup na­rodnoj grupi, onda bi bilo ču­da već moguće“.

(uredn.)

Kategorije

Slike