Motivacija
Nije interesantno učiti se jezik prez hasni. Zato sociolingvist Jaroen Darquennes veli, da se školstvo mora uvezati „in eine regional verankerte aber sowohl lokal wie auch global operierende Wirtschaft“ (2012: 11). Podučavanje jezika je bilo uspješno, ako se je ugodalo govornike animirati za hasnovanje manjinskoga jezika i ako se je povećao broj govornikov manjinskoga jezika. Zato država mora jezik širiti i alfabetizirati jezičnu zajednicu. Ljudi moraju biti motivirani za učnju manjinskoga jezika. Država svojoj manjini mora omogućiti hasnovanje jezika od dičjih jaslic do sveučilišća. Jezično znanje se mora evaluirati, da bi se mogao objektivirati uspjeh. Prioritet mora imati kvalitet podučavanja i jezične kompetencije.
Jezik nije ništ privatnoga
Sporadično se za gradišćanskohrvatski jezik poduzimaju preventivne mjere protiv umiranja jezika, ali strategijski koncept s jasnimi prioriteti i s drastičnim djelovanjem fali. Generalna direkcija za interna politička područja govori o good practice konceptu i državam Europske Unije nalaže da izdjelaju strategijske plane za podupiranje ugroženih jezikov u skladu s potriboćami jezičnih zajednic (prisp. Directorate-General for Internal Policies 2013: 37). Ta zapovid valja i za Austriju, da upelja menedžment za revitalizaciju gradišćanskohrvatskoga jezika. Hasnovati jezik ili zahititi ga nije privatni posao pojedinca. Ako većinsko stanovničtvo ima pravo na hasnovanje jezika i na socijalni napredak, manjinsko stanovništvo mora imati iste šanse. Država diskriminaciju mora izravnati privilegiji. Jednakost šansov je poželjna, iako kumaj ostvariva. Jezik je svakudir, pri kupovanju, kod vračitelja, u školi, na cesti, na sudu i u slobodnom vrimenu. Na svi ti područji gradišćanskohrvatski jezik mora kapitulirati pred nadmoću dominantnoga nimškoga jezika.
Životni standard
Gorji nego jezični disparitet je socijalni status pripadnikov manjine i njeva participacija u javni obri. Gradišćanski Hrvati samo pomoću nimškoga jezika moru profitirati od javnih dobar, ka im garantiraju adekvatan životni standard. Gajenje gradišćanskohrvatskoga jezika pak ostaje privatni luksuz. Država Austrija nima plan za revitalizaciju gradišćanskohrvatskoga jezika. Ona jezičnu politiku prepušća gradišćanskohrvatskim kulturnim društvom, ka su preopterećena s tom zadaćom. Kotrigi tih društav su volonteri iz svih socijalnih slojev i neiskusni u pogledu na jezičnu politiku. Država se tako krati svoje dužnosti i iskorišćava dobrovoljce, ki vršu časne službe. Tako gradišćanskohrvatski aktivisti državi pomažu da si prišpori mnogo pinez. Ali dandanas nije dost naslanjati se na djelo dobrovoljcev. Ispunjenje europskoga manjinskoga standarda se ne more odvaliti na ramena dobrovoljcev!
(Agnjica Csenar-Schuster)