Gradišćanskohrvatski jezik se hasnuje samo doma, u druge društvene oblasti se on nije proširio. Tamo mu nije dopušćan pristup (Es ist eh toll, dass ihr Kroatisch könnt, in meiner Gegenwart ist es aber unhöflich, Kroatisch zu sprechen!). Još i u hrvatski seli nije svenek moguće na cesti pominati se po hrvatsku. Većina hrvatskih stanovnikov polazi od toga, da dica već ne razumu hrvatski. Jezični nivo je nizak. Tipičan je restringiran kod, skroman vokabular, na temelju koga nije moguće komunicirati na svi konverzacijski razina. Jezik nije dost atraktivan, da bi ga roditelji svojoj dici naprikdali. Zato kad jeziku u svi društveni domena nisu dodiljene važne i hasnovite funkcije, on nije u stanju biti identifikacijsko sredstvo. Kad Gradišćanski Hrvati govoru hrvatski, iz dominantnoga nimškoga jezika prevadjaju u hrvatski jezik. Nimški jezik tim ima ulogu onoga, u kom govornik misli. To u konverzaciji more biti mukotrpno.
Kad znaš nimški, ne tribaš hrvatski!
Dopušćano je gradišćanskohrvatski hasnovati u odredjeni javni oblasti, ali manjinci u oficijelnoj komunikaciji čisto intuitivno hasnuju dominantni nimški jezik. Za to je odgovorna takozvana diglosija. Ljudi u jasno odredjeni područji, a to su važnija područja u društvu, hasnuju nimški jezik, u nevažni sfera gradišćanskohrvatski. Gdo u javnosti inzistira na svoje pravo hasnovanja manjinskoga jezika, onoga činovniki u javni uredi gledaju kot kverulanta, još mu i velu, zač to potribuje, kad ionako govori nimški!
Dvojezičnost u crikvi
Med Gradišćanskimi Hrvati ni postoji nijedan, ki nije dvojezičan. Zbog toga je jezik funkcionalno razdvojen i ograničen na informalnu i privatnu sferu. Gradišćanski Hrvati dominantni nimški jezik gledaju kot pretpostavku za socijalni i ekonomski napredak. Zato roditelji i doma u svakidanjem dijalogu s dicom hasnuju nimški jezik. Veli se za takovu dicu da su „semi-speakers“, kad gradišćanskohrvatski ne hasnuju kot dominantni jezik, u kom mislu. Kadakoč su dica i „terminal speakers“ s izrazito deficitarnom jezičnom kompetencijom (prispodobi Grinevald Craig 1997). Nimški jezik gradišćanskohrvatskoga prati još i u crikvi, u već-ki seli već, a u drugi opet manje. Još i na tipično gradišćanskohrvatski priredba se hasnuje nimški, da bi se Gradišćanski Hrvati nanjedržali s dvojezičnošću. Ali za to nimaju uzrok, ar im fali izbalansirana dvojezičnost. Dvojezičnost se hasnuje još i kot reklamni slogan. Doma, kade se sastaju staristarji, rodbina i prijatelji, gradišćanskohrvatski jezik nije siguran od nimškoga. U slučaju da neki prijatelj ili rodjak govori samo nimški, svi prelazu na nimški jezik. To je takozvani „language shift“.
Med Gradišćanskimi Hrvati ćemo najti i takozvane „rememberers“, ki jezik još razumu, ali ga aktivno ne znaju ili ne kanu hasnovati.
Agnjica Csenar-Schuster