Gradišćanskohrvatski jezik se hasnuje samo doma, u druge društvene oblasti se on nije pr­o­širio. Tamo mu nije dopušćan pristup (Es ist eh toll, dass ihr Kroatisch könnt, in meiner Gegenwart ist es aber unhöflich, Kroatisch zu sprechen!). Još i u hrvatski seli nije svenek mo­guće na cesti pominati se po hrvatsku. Većina hrvatskih st­anovnikov po­lazi od toga, da dica već ne raz­umu hrvatski. Jezični nivo je nizak. Tipičan je restringiran kod, skroman vokabular, na temelju koga ni­je moguće komunicirati na svi konverzacijski razina. Jezik ni­je dost atraktivan, da bi ga roditelji svojoj dici naprikdali. Zato kad jeziku u svi društveni domena nisu dodiljene važne i hasnovite funkcije, on nije u stanju biti identifikacijsko sre­d­stvo. Kad Gradišćanski Hrvati govoru hrvatski, iz dominantnoga nimškoga jezika prevadj­a­ju u hrvatski jezik. Nimški je­zik tim ima ulogu onoga, u kom govornik misli. To u konverzaciji more biti mukotrpno.

 

Kad znaš nimški, ne tribaš hrvatski!

Dopušćano je gradišćanskohrvatski hasnovati u odredjeni ja­vni oblasti, ali manjinci u oficijelnoj komunikaciji čisto intuitivno hasnuju dominantni nimški jezik. Za to je odgovorna takozvana diglosija. Ljudi u jasno odredjeni područji, a to su važnija područja u društvu, hasnuju nimški jezik, u nevažni sfera gradišćanskohrvatski. Gdo u javnosti inzistira na svo­je pravo hasnovanja manjin­skoga jezika, onoga činovniki u javni uredi gledaju kot kveru­lanta, još mu i velu, zač to po­tribuje, kad ionako govori ni­m­ški!

 

Dvojezičnost u crikvi

Med Gradiš­ćan­skimi Hrvati ni postoji nijedan, ki nije dvojezičan. Zbog to­ga je jezik fun­k­cionalno razdvojen i ograni­čen na informalnu i privatnu sferu. Gradišćanski Hrvati dominant­ni nimški jezik gledaju kot pret­postavku za socijalni i ekono­m­ski napredak. Zato roditelji i doma u svakidanjem dijalogu s dicom hasnuju nimški jezik. Veli se za takovu dicu da su „semi-speakers“, kad gradiš­ćanskohrvatski ne hasnuju kot dominantni jezik, u kom mis­lu. Kadakoč su dica i „terminal speakers“ s izrazito deficitarnom jezičnom kompetencijom (prispodobi Grinevald Craig 1997). Nimški jezik gradiš­ćan­skohrvatskoga prati još i u crikvi, u već-ki seli već, a u drugi opet manje. Još i na tipično gradišćanskohrvatski priredba se hasnuje nimški, da bi se Gr­a­dišćanski Hrvati nanjedržali s dvojezičnošću. Ali za to nimaju uzrok, ar im fali izbalansirana dvojezičnost. Dvojezičnost se hasnuje još i kot reklamni slogan. Doma, kade se sastaju staristarji, rodbina i prijatelji, gradišćanskohrvatski jezik ni­je siguran od nimškoga. U slu­čaju da neki prijatelj ili rodjak govori samo nimški, svi prelazu na nimški jezik. To je takozvani „language shift“.

 

Med Gradišćanskimi Hrvati ćemo najti i takozvane „rememberers“, ki jezik još razumu, ali ga aktivno ne znaju ili ne kanu hasnovati.

 

Agnjica Csenar-Schuster

 

Kategorije