Devinsko Novo Selo u Slo­vačkoj na livoj ubro­vi rijeke Morave sjeverno­zapadno i nedaleko Požuna, je poznato i zato, da je u njem u prošlosti djelovalo brojnih visokih hrvatskih intelektu­alcev i da su si zato hrvatsku rič — uz blisku slovačku — ob­držali. U novije vrime su to bili uz druge nažalost jur pokojni Jurko Cvečko i Vilko „Tica“ Pokorný. A mladji iz­med njih — sada isto jur 80 — je Joško Klačka: vrsni povjesničar, visoko odlikovani znanstvenik u Slovačkoj, vrhunski član znanstvenoga života u Slovačkoj, a ipak vje­ran svojega domaćega Nouvoga Siela.

Polihistor dr. Joško Klačka je u korifeja u znanstvenom svitu Slovačke, ali ako gledamo pro domo, dakle za nas iz hrvatskoga gledišća i s pogledom na uvijek još aktivnu i živu, nažalost sve manju hr­vatsku zajednicu u Slovačkoj, onda posebno triba istaknuti ovoga znanstvenika, komu su domaći Novosielci skupa s Hrvatskim kulturnim društvom u ovom selu (ko je pravoda naraslo na velik pred­grad i dio Požuna) i s Hrvat­skim kulturnim savezom u Slova­čkoj priredili rodjendan­sko slavlje (14. novembra je navršio 80 ljet života).

Kako bi se to bolje dostoji­lo nego s dvimi novimi pub­likacijami, jedna je hrvatski prijevod njegove publikacije iz 2011. na slovačkom »Dolazak Hrvata u Devinsko No­vo Selo« a druga je zbirka po­vidanj, iz sela, usmenih doku­mentov i zapisanih običajev i pravic u selu (skupa s Joze­finom Daničovom), dvojezi­čna »Devínska kedysi/Nouvo Selo voljkada«. Knjiga je bogato ilustrirana starimi, povijesnimi fotografijami iz života u Novom Selu kraj Tib­nja (Theben) kade se Morava ulije u Dunaj prik puta dol­njoaustrijskoga Schlosshofa.

Jošku Klačku odlikuje na jednu stranu visoko stručno znanje, ko je stavio na raspo­laganje i većinskomu slovačkomu narodu a isto tako i hr­vatskoj grani takozvanih Za­horskih Hrvatov, ki su, narav­no, dio toga, ča jur skoro sto ljet dugo nazivamo gradiš­ća­n­ske Hrvate. „Svi smo mi ’z iste vriće“ je rekao Jandrofac Fero Harrer, a s tim je jasno da su i Novosielci iz te vriće, iako je povijest Hrvatov sjeverno Dunaja malo drugačija od onih južno ove velike rije­ke a pred svim i kad su oni pripadali drugoj biškupiji. A velikodušnost, dalekovidnost ili tolerancija dotičnih bišku­pov i biškupijov je odlučila, ćedu li ovi Hrvati ostati ča jesu ili ćedu se pak u kratkom času asimilirati.

J. Klačku odlikuje na dru­gu stranu i nj­egov skromni ne­nametljivi način. Ovo svoje bo­gato znanstveno dje­lo, kako sām veli, zahvaljuje svojim ro­dite­­ljem, ki su ga dali školovati, i Bogu, ki mu je dao ove talen­te. Ovo svoje znanje st­a­vlja na raspolaga­nje i četvrtkom u Muzeju u se­lu, kada svaki put obdje­luje je­dnu temu, a po Pokornom pe­lja i misečne „Hrvatske četvrtke“.