»Književnost moj život«, naslov je prve knjige bivše lektorice hrvatskoga jezika na Bečkoj slavistiki i bivše predsjednice bečkoga ogranka Matice Hrvatske mag. Branislave Zaradić, ka je 14. oktobra predstavljena u Hrvatskom centru u Beču. Predstavili su ju urednik knjige Petar Tyran, recenzent akademik Nikola Benčić ki je napisao uvodnu rič i sama autorica Zaradić čitanjem ulomaka. Za izbor materijala za knjigu, lektorat i korekturu je odgovoran Ante Mate Ivandić. Rič je o zborniku esejov i prikazov djel poznatih hrvatskih književnikov uključujući i one iz iseljeničtva, odnosno „stare dijaspore“, dakle i gradišćanske Hrvate. Kako je uz ostalo naglasio urednik knjige, Petar  Tyran, glavni je cilj i zadaća izdavača ove knjige, Hrvatskoga štamparskoga društva u Željeznom, da pripadnikom hrvatske nacionalne manjine u Austriji, ali i u susjednoj Češkoj, Slovačkoj i Ugarskoj tr svim ostalim Hrvatom olakša pristup hrvatskoj književnosti.

BEČ — Govoreći o autorici knjige kao „posrednici kulture i jezika“ med Hrvati u dijaspori i matičnoj zemlji, akademik Benčić je predstavio strukturu gradje tr stilsku i sadržajnu doradjenost knjige po poglavlji, od razvoja bečke slavistike i Zaradičkinih sjećanj na zagrebačkoga i bečkoga profesora Josipa Hamma i akademika prof. Radoslava Katičića, prik predstavljanja različitih temov iz hrvatske književnosti i djel živućih hrvatskih autorov poezije i proze tr vlastitoga obiteljskoga književnoga kutka do hrvatskih pjesnikov u Gradišću, književnih ostvarenj neafirmiranih hrvatskih pjesnikov i kritikov autoričinoga djela na bečkom Sveučilišću i u ogranku Matice hrvatske. O zborniku »Književnost  moj život« Branislave Zaradić rekao je akademik Benčić uz ostalo:

„Drago mi je i čast prikazati Vam ovu neobičnu knjigu Branislave Zaradić u izdanju Hštd-a u koj iznad prikazov (a ima ih prik 50) stoji skoro svenek Gradišćanskohrvatski Centar i nek u rijetki slučaji nešto drugo, a to nam je dobro opravdanje da i prezentaciju obavimo ovde. Ovo je to čarobno mjesto ko nas povezuje, kade se stara i nova domovina rukuju, dodiruje u ljudskom i stvarajućem procesu, što ali prva stranica knjige, pred „uvodnimi riči“ stavi u pjesmi od Drage Ivaniševića s naslovom „Hrvatska“ na pravo mjesto: ni brda ..., ni doline..., ni rijeke ..., ni more..., ni..., da niti Hrvatski Centar ne nego... riječ koju naučih od majke/i ono u riječi mnogo dublje što nas s ljudima... veže.

Svejedno je da li u Beču, Zagrebu, Trstenu ili na kom drugom mjestu ovoga svita povezuje nas hrvatska rič/riječ, povezuje nas ono što je formulirao prof. Katičić i dao Branislavi Zaradić kao zastavu u ruke zaljubljenica hrvatske riječi/riči, a mi se danas na ovom mjestu mirabilis poredali pod tu zastavu, da ju s njom skupa zdignemo u visinu i svidočimo s njom skupa o onom što je puno dublje u riječi/riči.

Znamo da riči pokrivaju i zakrivaju nešto, da u svakidašnjemu životu čudakrat lakomišljeno, naranjeno, polovično mučimo naš izraz. Teško je iz izrečenoga, napisanoga, istiskanoga izlupiti onu nutarnju košćicu, on nukleus u kom se skriva slast označenoga. Ova knjiga B. Zaradić »Književnost - moj život« nam kani zapravo pokazati na primjeru jednoga teškoga i mučnoga, a ipak toliko lipoga života put k pravoj i dibokoj hrvatskoj riči i pokusi pokazati i na optimum komu bi mogli približiti naš manjkavi izraz. Ona ima diboku poruku za nas tužnu dicu stare i nove dijaspore: rič, hrvatska rič predstavlja u potpunosti novu, stvarnu domovinu s kom se — mar kade bili mi na svitu — moremo poistovjetiti.

Ali kim ključem riči otpira ona ta čarobna zaklopljena vrata?

Prva ključna rič joj je slavistika u Beču, kade je ona duga ljeta bila lektorica hrvatskoga jezika, najviša instanca za hrvatsku rič i dala nam gradišćanskim Hrvatom, i onim ki su došli u sve većem broju iz stare/ prave domovine u Beč domovinu riči, prijateljstva, znanstvene metode, toplinu hrvatskoga izraza. U ovom poglavlju imate i ćutljiva spominjanja na velikane bečanske slavistike, prof. Hamma i prof. Katičića, ki su nam ravno s kolegicom Zaradić dali ćutljivo osvidočenje da smo doma, u našoj skupnoj hiži (i stoprv u zadnji ljeti pucaju trami po samozaljubljenoj sebičnosti). A slavistička stolica nima smisla bez studentov, oni su joj sol i papar, a na neke zvanaredne se spominja imenom, na Jima Hlavača, Francija Rotter, Larisu Skender i druge, mlade, ufanja i zaloga budućnosti.

Pak drugi ključ, slijedu srcu privrženi primjeri iz hrvatske književnosti: Vlado Gotovac, Ivan Raos, Anton Branko Šimić, Paula pl. Preradović..., pokrajine i gradi Dalmatinska Zagora, glavni grad Zagreb, pak naša najveća ljubav ,morje’ i drugo, onda još živući Dragutin Tadijanović, Slavko Mihalić i još neka druga nam teško pristupačna imena.

U čemu je vridnost tih prikazov? Za nas zainteresiranih zvana nutarnjega kruga kulture su to putokazi ki nas peljaju u središće hrvatske književne kulture. Nekada su Hrvatske novine redovito donašale podlistak iz hrvatske književnosti: August Šenoa, Eugen Kumičić, Janko Matko, Antun Kovačić i dr., a da ni ne govorim kako željno su čekali naši ljudi »Gričku vješticu/višku« od Zagorke (Marije Jurić) a danas takovoga pristupa za nas nigdir ne vidimo, a ova knjiga je takova puč kroz ke moremo poškiljiti u tajnoviti svit riči i književnosti. A nadopunjuje sve to dragocjeno predstavljanje neafirmiranih književnikov. Da kako upoznati nove, mlade, nedostupjlive — jedina mogućnost je predstaviti je, pokazati njevu vridnost ono što strši van iz morja praznih ričnih lupinja.

Osebito su nam dragi prikazi gradišćanskohrvatskih književnikov: Antona Leopolda, Jurice Čenara, Petra Tyrana i tragično preminuloga Francija Rottera, onoga čime gospa Zaradić daje onu zlatnu kopču, ka nas povezuje, uvezuje, skopči skupa u veliki tok rijeke lipe hrvatske književnosti.“ (…)

Posebna su poglavlja o djelovanju mag. Zaradić od prof. Katičića, Josipa Čenića, Edithe Dihanich, Ane Stojević i dr. — i aktivnom oblikovanju društvenoga života u Matici Hrvatskoj u Beču.

    I čudakrat smo se pitali, kade je zviranjak iz koga ona črpi snagu? Svaki človik triba kutak u ki se more povlić od nedaćov, od škurine i nemilosrdnosti našega jalnoga svita. I ona je našla takov zakutljak u roditeljskoj kući u Trstenu kraj Dubrovnika, u svojom pristanišću u Beču, u obiteljskom književnom kutku. Sestra, ka je  časna sestra klarisov Anka Petričević i Paula pl. Preradović su joj sjajne zvijezde na književnom nebu.

    Svaki je životni put nešto posebno, osobno neobično i samo sam šlovik zna u dibini svoje duše koliko mu je bila Sudbina privržena ili ne. Svakako glasi posveta knjige: Mojoj djeci Suzi i Stipi i imamo dojam da moru/smidu biti ponosni na svoju majku, ar od Lovreća kraj Splita  prik sveučilišća u Zagrebu nije samo ružami posipan put i nije od sebe razumljivo dojti za lektoricu hrvatskoga jezika u Beč.

    Uz sva ta ćutjiva/sjetna spominjanja je ova knjiga i mala zbirka hrvatske poezije uvijek uz dotičnu temu, moremo mirno ustanoviti to su biseri/djundjice hrvatske poezije, a to vrijedi i za fotografije. Ali što da Vam govorim, knjiga se mora zeti u ruke, knjiga živi od štitelja, od toga da ju pročitamo, prisvojimo i idemo slijedom nam srodnih dušov.

    I nam Gradišćanskim Hrvatom ima ova zbirka posebnu poruku, osebito prik prikazov o gradišćanskohrvatski pjesniki. Uz svu našu opću potišćenost i škuro predćutenje o razvitku našega posebnoga kulturnoga žitka i jezika, naši su književniki živa zelena kita na stablu hrvatske književnosti. Povezuje nas skupna rič, ono mnogo dublje u riječi.                  

NB