U pogledu i na Hrvatske novine a tim naravno i na Hrvatsko štamparsko društvo stoji pred nami vrlo zanimljiva, pred svim i angažmana puna jesen. Najprvo 29. septembra Austrija bira novu Vladu i će zaminiti dosadašnju privrimenu „tehničku vladu stručnjakov i visokih činovnikov“ opet s pravimi političari, sa zastupniki političkih stranak, ki ćedu, ufajmo se, imati i politički program. Sadašnja prelazna vlada ne more a najvjerojatnije niti ne kani i niti ne želji riješiti potribna politička pitanja niti ne kani odlučiti o potribni stvari, i pitanji.
Jedno med timi mnogimi još uvijek neriješenimi pitanji je novi zakon o mediji a unutar toga kako postupati, najprije kako osigurati financiranje manjinskih medijov, pred svim tiskanic a u posebnom slučaju Hrvatskih novin (a u vezi s tim naravno i Glasnika i slovenskih Novic). Polag zapravo svih stručnih mišljenj ova sadašnja „vlada“ ništ neće riješiti. Dakle triba se jur sada pripraviti na „dan potom“. Neovisno o tom tribali bi sada jur pometati potribne prave tračnice, po ki bi se pak dojduća vlada laglje mogla voziti u svoji odluka.
Za aktualni hrvatski Savjet o narodni grupa to znači da bi se polag jednoglasnoj odluki da će Savjet (Narodnosno vijeće) podupirati potribovanje Hštd-a za financiranje HN njegovi člani na čelu s predsjednikom i potpredsjednikom politički se tribaju zalagti i zapravo iznuditi potribno rješenje a to po mogućnosti skupa sa Savjeti ostalih pet narodnih grup u Austriji, ke isto imaju Savjet (Narodnosno vijeće): Slovenci, Čehi, Slovaki, Madjari i Romi.
Kao drugo je potribno, da si Hštd stvori jači i prošireni odbor da sām more napraviti politički pritisak na buduće nadležne političare, da čim prije dojde do odgovarajuće političke odluke a tim i ostvarenja opravdanih potribovanj narodnih grup.
A uza to će biti povoljno, da si narodne grupe, u ovom slučaju pred svim i HN stvoru krug razumnih i uticajnih ljudi i institucijov pred svim i u većinskom narodu, posebice kod medijov. Svaki dan vidimo i moramo uvidjati, da se manjinsko pitanje i od nas samih ali pred svim iz gledišća većinskoga naroda i njegovih zemaljskih i državnih institucijov gleda kroz prizmu zastaranosti, tradicionalizma i kao nešto izumirajuće, kao nešto ča će za kratak čas ionako prestati. Tomu smo si i sami „krivi“ jer nam se u prošlosti nije ugodalo, da usnopimo, da povežemo naše snage i da se zalažemo zato ča je hitno potribno. U ovom slučaju uz sve ostalo ne samo za opstanak, nego i za razvitak HN. Imamo dost ljudi, ki su i uticajni i u stanju i voljni uložiti svoj angažman, samo ih triba pridobiti za „pravu stvar“ i im obrazložiti zač ide i da ide najprvo za budućnost — a manje za prošlost. Od toga ih moramo uvjeriti!