Nikola Benčić nam je sa svojom opširnom, is­crp­nom knjigom, monogr­a­fijom o Mati Meršiću Miloradiću dao u ruke nevjeroja­tan dragulj. Ne samo da je ak­ademik Benčić konačno u tiskanom obliku objavio sv­o­ju znatno proširenu i nadopu­njenu disertaciju o Miloradi­ću na Bečkoj Slavistiki iz 1963. ljeta, on je ovoga „naj­većega pjesnika nekadašnjih zapadnougarskih i današ­njih gradišćanski Hrvatov konačno postavio tamo kade mu je mjesto — polag vidjenja ku­lturne i književne povijes­ti „našega maloga roja i bro­ja“ (© Miloradić) — i o če­mu bi naš (na)rod tribao znati.

Tako je nekad bilo, i zahv­a­ljujući činjenici da su Miloradića u tada konfesionalni hrvatski škola zapadne Ugar­ske a kašnje i u najmladjoj saveznoj zemlji Austrije, Gra­dišću ne samo čitali, nego i učili na pamet njegove pjesmice, ov slavni pjesnik ušao je u opću pamet, memoriju toga ča se danas naziva gradišćanskimi Hrvati. Martin Meršić st. ga je takorekuć „pri­silio da počne pisati, da po­stane kalendarcem, konačno i pjesnikom. A to još i kakovim! Benčić je u svojoj monografiji »Miloradić« (vlastita naklada, Željezno 2017.) opisao i pokazao cijelu širinu Mi­loradićeve ličnosti i njego­voga uma, najverojatnije i is­taknu­te pameti, znamda još i genija ovoga samouka, u znan­stveni posli svakako i vrhun­skoga znalca hrvatskoga jezi­ka ta­da­ zapadnougarskih Hr­vatov. Fonetika (Neweklow­sky) je dokazala po metriki, da je Miloradić prem već o 50 ljet duhovničtva i relativne intelektualne otcipljenos­ti u maloj zabentanoj Kemlji, imao frakanavski nagla­sak, dakle jezični pečat svoje mladosti iz toga sridnjogradišćanskoga sela, ko je naro­du dalo toliko hrvatskih knji­ževnikov i pjesnikov.

Ali je posebnost ove najn­o­vije Benčićeve knjige da, čitajući o Miloradiću i njegovom vrimenu, i to kroz prizmu povjesničara a pred svim i kulturnoga človika širokoga uma i znanja, poligl­o­ta Nikole Benčića, sada moremo bo­lje razumiti i našu povijest kao gradišćanski Hrvati. Gdo do sada nije znao, a je sada čitao ovu Benčićevu knjigu, jasno mu/joj je, da mi našu povijesti moramo gledati pred svim iz ugarskoga gledišća. Naša povijest je direkt­no vezana uz tadašnju, trijanonsku Ugarsku, a stoprv po 1921. je počela Austrija krojiti našu povijest i uticati na naš „mali roj i broj“. Tim je ova Benčićeva knjiga ne sa­mo vridan opis života i djelovanja Miloradiću, nego je ne­ophodna knjiga o našoj povijesti, ku — i knjigu i povi­jest — bi tribali čim temeljitije proučavati. Zato, da bi znali gdo smo i zač smo takovi ka­­kovi smo! Ako dojdemo do spoznaje, da smo jako usko povezani s poviješću Ugarske, onda ćemo npr. i bolje raz­umiti sadašnju politiku u Madjarskoj — ča ne znači, da bi ju morali odobriti.