Jezično znanje svakoga pojedinca raste iz dana u dan. Ako si pogledamo kako to funkcionira u nimškom jeziku kod nas, moramo priznati, da i ta jezik obogaćujemo redovito novimi izrazi. Pred desetimi ljeti nije još postojao izraz Sondierungsgespräche. Ili pomislimo samo na vrlo zanimljive izraze kao Abwrackprämie, twittern, Hüftgold, fremdschämenili Komasaufen. Ove riči su prema Welt online na popisu najvažnijih novih nimških riči, ke su objavljene u Dudenu, a to su samo neke od 5000 novih riči, ke moremo najti u aktualnom izdanju Dudena. Pet tisuć novih riči! A mi se uzrujavamo, ako čujemo samo jednu novu rič, ku do svih dob nismo upotribljavali. Kako ćemo obogatiti naše jezično izražavanje, ako za skoro svaku novu rič velimo: „To nij po našu!“?
Svisni smo si činjenice, da nove nimške izraze čudakrat naučimo bez toga da to uptimo. Kad čitamo dnevne novine na nimškom jeziku ili slušamo visti na radiju i televiziji, naša pamet upija svaki novi izraz, kanili to mi ili ne. Kod hrvatskoga je stanje pravoda drugačije: Nimamo uopće svakodnevnih novin na našem jeziku, iz kih bi mogli crpiti novo znanje „usput“ (nebenbei), a i sve je manje prilik da se pominamo hrvatski. Zato nam se i svaki novi izraz čini čudnim, jer ga ne čujemo dost gusto, da bi mogao postati „domaći“.
Ipak moremo i mi prehinjiti ili vkaniti našu pamet. Svaki put kad čujemo novu rič, moremo iskati u toj riči neki poznati izraz, da bi ju naša pamet primila kao „dijelom poznatu rič“. Zamimo npr. rič „izvidjač“. Ča bi to moglo biti? Vjerojatno neka peršona, ka ča djela, isto kao pjevAČ, krojAČ, vozAČ. U izrazu imao i vid-, ča nam daje naslutiti da je to od „viditi“. Ako znamo ča je viditi, razumit ćemo i ča je izviditi: pomoću vida ča doznati. Ada, ovde je riči o jednoj peršoni, ka ča djela i pri tom pomoću vida ča novoga doznaje: Da, pogodili ste! Mislila sam na skauta ili „Pfadfinder-a“.
(Zorka Kinda Berlaković; 50.)