Hrvatske novine su sva­čije, zato je diskusija o nji i u nji uvijek bila jako živa, angažirana, donekle još i ko­n­tradiktorna i su došli do iz­­ra­žaja različna mišljenja, sta­vi, dijelom jako različne pozicije i gledanja ne samo na svit nego pred svim i na vlašću zdjelu, dostkrat i samo na vla­šći pupak. Ali je cilj Hrvat­skih novin uz sve ostalo, da gleda i prik ruba vlašće zdjele. Informira o gradišćanski Hrvati i piše za nje. Dokle su od utemeljenja ovih novin pisali i izvješćavali o „zapad­no­ugar­ski Hrvati i za nje, su po su­d­bonosnom 1921. lj., kad su se ovi Hrvati i Hrvatice pak našli u tri država — u Austriji, Čehoslovačkoj i Madjarskoj, smo pak od Miloradića nau­čili da smo gradišćanski Hrvati (bilo kako je pišemo, ili s velikim G ili s malim g).

To smo po 1955. ljetu, po konačnom oslobodjenju Au­strije ali i komunističkom za­robljenju Madjarske 1956. lje­ta bili u pogibelji, da s vrimenom zabimo. Naime: da „smo ’z jedne vriće“. Hrvat­ske novine, ljudi ki su stali za ovim našim tajednikom to nisu zabili, a niti su zabili, da nas ima i u drugi gradi i sa­vezni zemlja širom Austrije, pred svim i u Beču — a naravno i u Novom svitu. Ali su Hrvatske novine s vrimenom postale organ i o dose­ljenoj Hrvatskoj i migranti, ki su došli u Austriju iz bilo kih uzrokov. Uza to se lju­di iz Hrvatskih novin i u sa­moj Hrvatskoj informiraju o tom ča se zbiva kod nas, kako se stoji za nas u društvenom, političkom, jezičnom pogledu. A kad su Hrvatske novine sada jur skoro pred dv­aj­set ljet počele biti zastupane u Internetu a pak još s iza­branimi članki i na nimškom, smo se tako otvorili u mriži širom svita (www) i postali zanimljivi i za one ke tiskani­mi izdanji nismo imali prilike dostignuti. U medjuvrime­nu su www.hrvatskenovine.at jako posjećene ne samo u Au­striji nego i u susjedni zemlja, pred svim i u Sad ali i u Srbiji.

Pravoda, ima i pelina u o­vom velikom uspjehu: broj pretplatnikov opet pada, u ne­ki seli još i jako. Ako pogledamo pad stanovničtva i ka­ko se demografija razvije, nas već ništ ne čudi. Neka sela iz­umiraju, u školi se u četiri lje­ti osnovne škole zapravo ni­gdor već ne mo­re toliko na­učiti da bi hrvatski govorio i razumio, a kamo li čitao. A ča ćemo sada!? Moremo si i jedni drugim oči metati ča či­nimo krivo, ča ne pelja nikakovomu uspjehu i ča će nas upropastiti. Moremo je jezi­čno kritizirati ča kanimo, ali nećemo moći ubajti, da i u vlašćoj inicijativi po­č­nemo poboljšati svoje jezično zna­nje na hrvatskom. Ništ ne koristi, ako gdo veli „toliko bi me to sve zanimalo ali ne ra­z­­u­mim kako pišete“. To će na­j­vjerojatnije još i odgovarati stvarnomu jezičnomu znanju ljudi. Ali gdo im brani da se poboljšaju. Gdo bi se na nim­škom usudio priznati, da ne razumi kako gdo piše. I kod nas to mora postati „no go“!