2. medjunarodna Kroatološka konferencija u organizaciji Hrvatskih studijov Sveučilišća u Zagrebu održana je od 29. septembra do 1. okt. u Campusu Zagrebačkoga sveučilišća. Pod peljanjem dr. sc. Sanje Vulić sudjelovali su znanstveniki, pretežno i slavisti iz Sjedinjenih Država, Nizozemske, Austrije i Australije kao Ugarske i Srbije ki su objavili knjige i/ili djela o Hrvati izvan Hrvatske. Tema ove kroatološke konferencije je bila „Hrvati izvan Hrvatske“ a sudioniki su dali cijelovitu sliku o tom, kako se hrvatska kultura i hrvatski jezik gaju izvan Hrvatske. Veliku pažnju su posvetili problemu očuvanja hrvatskoga jezika, pred svim i u Gradišću, Austriji.
ZAGREB — Na drugoj kroatološkoj konferenciji u Zagrebu od 29. septembra do 1. oktobra su sudjelovali znanstveniki iz različnih zemalj. Brojni Hrvati izvan Hrvatske i sami su znanstveniki i istraživači. Dio njih sudjelovao je u djelu ove konferencije. Došli su iz Kanade, Nimške, Austrije, Ugarske, Srbije, Rumunjske tr Bosne i Hercegovine. Uz njih, došli su i sudioniki hrvatskoga porijekla iz Latinske Amerike i Sjedinjenih Država Nizozemske, Austrije i Australije ki su objavili knjige i/ili djela o Hrvati izvan Hrvatske.
Med referenti je bilo i nekoliko iz Gradišća a puno temov je bilo vezano uz gradišćanske Hrvate. Akademik Nikola Benčić kao zastupnik Znanstvenoga instituta gradišćanskih Hrvatov referirao je o Hrvatskoj stranki u austrijskom Gradišću. Kako je rekao Benčič uz ostalo „po priključenju većinskoga dijela zapadnougarskih Hrvatov Austriji (1921.) temeljito se je prominila i politička situacija. Ni austrijska politika nije imala jasan stav prema političkim strujam novostvorene pokrajine. Hrvatom, ki su u to vrime činili prik 10% stanovničtva, pripisana je odlučujuća uloga na prvi pokrajinski izbori i uopće u budućem političkom životu. O njevom političkom ponašanju odvisit će budući sastav pokrajinske skupšćine, zbog čega su im se velike austrijske stranke trudile ugadjati. U takovoj situaciji su peljajući hrvatski krugi, u prvom redu desničarski, 1922. ljeta dostali dopušćenje za utemeljenje Hrvatske stranke na pokrajinskoj razini, dakle za političko zastupničtvo gradišćanskih Hrvatov u pokrajinskoj skupšćini. Medjutim, promicatelji Hrvatske stranke nisu bili dorasli iskustvu i političkim intrigam velikih austrijskih stranak, ke su iz političkoga središća u Beču podupirale prve izborne borbe novopečenoga Gradišća. Hrvatska stranka neuspješno je propala, ali je gradišćanskim Hrvatom stekla politički prestiž i ugled u pokrajinskoj i saveznoj politiki, sve do danas.“ Kako je N. Benčić naglasio „…u Gradišću danas već ljudi zna pjevati na hrvatskom nego zna govoriti hrvatski. Danas se gradišćanski Hrvati identificiraju jačkom“.
Mr. Robert Sučić je referirao o narodni običaji kod gradišćanskih Hrvatov u Austriji. Pri tom je u prvom redu izlagao i predstavio kalendarske, životne i djelatne običaje gradišćanskih Hrvatov, pred svim u srindjogradišćanskom Filežu. Pri tom je puno citirao iz knjige Martina Jordanića o narodni običaji u Gradišću, ka je izašla u suradnji Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću, čiji predsjednik je u ta čas bio Robert Sučić, ki je dodao da „ova knjiga je toliko natrpana informacijami ke još čekaju temeljitije istraživanje a tim i objelodanjenje“.
Dr. Zorka Kinda Berlaković, lektorica na Fakultetu za filologiju i kulturne znanosti Sveučilišća u Beču je referirala o „Problemi i izazovi u dvojezičnom školstvu gradišćanskih Hrvatov“. Pri tom se je uglavnom pozivala na školski zakon iz ljeta 1937. (ki zbog početka boja pravoda nikada nije stupio na snagu). „Do zadnje promjene u školskom zakonu u Gradišću je došlo 1994. ljeta kada je na snagu stupio Manjinski školski zakon za Gradišće. Tako sada roditelji moru ispisati svoje dite s hrvatske nastave, pri čemu dite ostaje u razredu. To znači da dite iz dvojezične sredine ne mora slušati nastavu i na hrvatskom jeziku tr je tim načelo dvojezičnosti u školi dopeljano do apsurda. U neki škola nima već dvojezične nastave, iako su one po zakonu dvojezične. U ti škola, naime, hrvatski jezik nima već ulogu nastavnoga jezika. Već se predaje kao poseban školski predmet, i to kao materinski ili strani jezik. Sve u svemu, zbog različnih uzrokov današnji način provodjenja dvojezične nastave u pravilu ne more jamčiti skladan dvojezični i dvokulturalni odgoj i izobrazbu.“ Jasno je došlo dakle do izražaja da „Dvojezično školstvo u Gradišću ne zadovoljava potrebe gradišćanskih Hrvatov“. Posebno se je zalagala i za gradišćanske Hrvate u Beču, „kade živi isto toliko njih kao i u Gradišću“. Uvjerena je da „ujednačena dvojezičnost u dvokulturalnosti nije moguća“ a za gimnaziju u Borti je rekla da „na jug škola je stavljena na krivom mjestu“.
(nastavlja se)